Branko Afrić i Marjuči Lenžer

Predsjednik UABA Liburnije Branko Afrić je pozdravljajući devedesetak prisutnih na obilježavanju Međunarodnog dana žena  u Društvenom domu „Hangar“posebno pozdravio žene članice Udruge.

Naglasio je da je cilj našeg večerašnjeg druženja da dostojanstveno i svečano obilježimo 8. mart Međunarodni dan žena, kako to i priliči članicama Udruge koja se zalaže za međuljudsku solidarnost, toleranciju, pravo na različitost i ravnopravnost žena osuđujući svaki govor netrpeljivosti i mržnje.

Danas kad ultra konzervativne skupine demagoškim nastupima, pokušavaju zaustaviti proces dalje ravnopravnosti žena pa i ukinuti neka stečena  prava žena za koje su se izborile naše pretkinje teškom i dugotrajnom borbom uz mnoge žrtve potrebno je obilježavajući ovaj dan sjetiti se povijesnih istina o toj borbi za ravnopravnost žena, zbog prošlosti, sadašnjosti a još više zbog budućnosti.
O značenju i potrebi obilježavanja Međunarodnog dana žena  predsjednica Podružnice Matulji Marjuči Lenžer je rekla:
Danas je Dan žena – međunarodni praznik koji ima svoju vrijednost i značenje u prošlosti, danas i u budućnosti.

Međunarodni dan žena obilježava se 8. ožujka svake godine temeljem odluke generalne skupštine Ujedinjenih naroda iz 1975. godine.

Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola.
1977. godine generalna skupština UN-a prihvatila je rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava i međunarodnog mira uz zahtjev za aktivno sudjelovanje, ravnopravnost i unapređenje položaja žena, te potrebu da se oda počast doprinosu žena u jačanju međunarodnog mira i sigurnosti.

  Za žene svijeta, taj je dan prilika da se preispita napredovanje žena u borbi za ravnopravnost, mir i razvoj, te da se dalje radi na ujedinjavanju, povezivanju i aktiviranju ženskih snaga koje dovode do značajnih društvenih promjena.

Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduvjet društvene pravde. Stoga se ne može promatrati kao izolirano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva.

Položaj žena u prošlosti i danas bitno se razlikuje. On je u prošlosti bio veoma težak. Većina ljudi je smatralo kako je ženi mjesto kod kuće. One su bile te koje su odgajale djecu.  Žene se nisu pojavljivale niti na ulici, niti u društvu, a kamoli u politici. Bile su ponižavane i ismijavane, pogotovo ako su bile uspješne.

Iako su se žene za ostvarenje svojih političkih prava, prava na zapošljavanje, zdravlje i obrazovanje, počele boriti krajem 19. stoljeća, tek su u drugoj polovici 20. stoljeća uspjele ostvariti veću zaposlenost, a time i ekonomsku neovisnosti te ulazak u javni život.
Zašto treba obilježavati Međunarodni dan žena:
Međunarodni dan žena treba obilježiti zbog toga što to dugujemo svim onim ženama svijeta koje su se žrtvovale uporno se boreći za ravnopravnost žena, za izlazak iz patrijarhalnih okvira reakcionarne povijesti koja je žene stoljećima tretirala kao građane drugog reda.

Prisjetimo se stoga protesta žena zaposlenih u tekstilnoj industriji New Yorka  koje su protestirale zbog neljudskih uvjeta i niskih plaća  8. marta 1857. godine, a dvije godine kasnije osnovale svoj prvi sindikat kako bi se zaštitile i osigurale si osnovna prava u radnoj sredini.

Prisjetimo se protesta 15.000 žena koje su u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije svoju borbu za zabranu rada djece, a protiv loših uvjeta rada, niskih plaća i neravnopravnosti započele demonstracijama na ulicama New Yorka 1908. godine tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i i pravo glasa u znaku slogana „kruh i ruže“ pri čemu je kruh simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života.
Prisjetimo se Clare Zetkin na čiji je prijedlog 1910. Održana prva međunarodna ženska konferencija u Kopenhagenu i proglašen „’Međunarodni dan žena“ u čast pokreta za ženska prava, uključujući pravo glasa.
Prisjetimo se prve proslave Međunarodnog Dana žena  održanog 19. ožujka 1911.  u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj kada je preko milijun žena i muškaraca manifestiralo ulicama tražeći pravo žena da glasaju i budu birane, pravo na rad lišen diskriminacije na radnom mjestu.
Prisjetimo se demonstracija tisuća žena koje su u oči prvog svjetskog rata širom Europe 8. ožujka 1913. Iskazivale svoj protest protiv rata i pozivale na mir.
Prisjetimo se štrajka radnica iz Petrograda koje su ponovno štrajkale za „kruh i ruže“ 8. marta 1917. godine i prisilile na abdikaciju ruskog cara što je bio ujedno i početak građanske revolucije pri čemu je privremena vlada ženama dala pravo glasa.
Uz 43.660 žena koje su u NOB-u u Hrvatskoj sudjelovale s puškom u ruci prisjetimo se i svih žena koje su djelovale u okviru Antifašističke fronte žena skupljajući hranu, odjeću i sanitetski materijal za Narodnooslobodilačku vojsku, čuvajući stražu, njegujući  ranjenike.

One su dokazale ravnopravni doprinos i ulogu žena u ratu i postavile temelje na kojima se i dalje gradila ravnopravnost žena. Sve do 1953 godine Antifašistički front žena (AFŽ) je imao bitnu ulogu u pozitivnim promjenama u životima žena, kao što je povećanje pismenosti, ulazak u svijet rada, bolja zdravstvena zaštita i podruštvljavanje odgoja djece kroz otvaranje vrtića i jaslica u želji da postignu ravnopravnost u svim aspektima društvenog života.

Prisjetimo se  hrabrosti, ustrajnosti, prkosa i žrtava koje su žene  svijeta podnijele kroz ovih 160 godina da bi se izborile i postigle brojne pobjede protiv nejednakosti, seksizma i drugih nepravdi koje su proizlazile iz neravnopravnosti spolova i time ostvarile značajne pomake u ravnopravnosti s muškarcima.

Bilo je to vrijeme kada su žene radile duže radno vrijeme od muškaraca za manju plaću, nisu raspolagale sa svojom imovinom, nisu mogle potpisivati ugovore ili se zaposliti bez suglasnosti supruga, imale su ograničene mogućnosti obrazovanja, teško su dobivale starateljstvo nad djecom pri razvodu i nisu imale pravo glasa.
Prva zemlja u kojoj su žene dobile opće pravo glasa bio je Novi Zeland 1893. godine   Finska 1906., Norveška 1913.,Danska i Island 1915.Velika Britanija 1918., SAD 1920., Švicarska 1971.  Državljanke Hrvatske su u okviru Jugoslavije opće pravo glasa dobile 11. kolovoza 1945. godine.

Tijekom tridesetih godina XX. stoljeća pa do sredine šezdesetih Međunarodni dan žena je povezivan sa komunizmom i na Zapadu se nije slavio.

Sredinom šezdesetih godina feministički pokret ponovno uzdiže taj dan.
U socijalističkoj Jugoslaviji od 1945-1990. godine  Dan žena se slavio  svugdje i od svih, naročito u radnim kolektivima.

Promjenom sustava u devedesetim godinama “8. mart” je ocjenjivan kao relikt prošlog socijalističkog sustava uz primjedbe da se Dan žena umjesto obilježavanja potrebe nužnih socijalnih i političkih reformi za postizanje ravnopravnosti, obilježavao  organizacijom  izleta, i zakuski.

Samo su pojedine sredine i pojedinci gotovo potajno u znak pažnje i ljubavi a ne ideologije žene darivali sa cvijećem.

Zato Dan žena, zapravo predstavlja povijesnu borbu koju su žene morale voditi da bi uživale jednaka prava kao muškarci. Dobile su pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo raspolaganja imovinom, pravo na rastavu braka, pravo na odabir majčinstva, pravo za iste nadnice kao i muškarci,pravo na obnašanje svih funkcija u društvu te sva temeljna prava osigurana zakonima iako su mnogi režimi onemogućavali borbu za ravnopravnost žena.
Zato Dan žena predstavlja i podsjetnik na sve ono što su žene dosad na mukotrpnom putu do ravnopravnosti postigle te poticaj za sve ono što se još može učiniti kako bismo živjeli u ravnopravnom društvu bez predrasuda i diskriminacija.
Ipak, ni u najrazvijenijim državama ta prava još nisu potpuna, a u nekima su samo na papiru.

Prema istraživanju Svjetskog gospodarskog foruma od 136 zemalja najveća ravnopravnost spolova je u Nordijskim zemljama Švedskoj, Finskoj, Norveškoj te Islandu. Istraživanjem su provjeravane spolne razlike u području ekonomskog sudjelovanja i mogućnosti, obrazovnih postignuća, političkih ovlasti te u području zdravstva. Najlošije rangirana zemlja je Jemen, pa Bangladeš, Indija i Pakistan po nejednakosti između spolovima.
Imajući u vidu rezolucije, deklaracije i preporuke koje su usvojili Ujedinjeni narodi i specijalizirane agencije i Evropska Unija koje se odnose na ravnopravnost muškaraca i žena stvoren je pravni okvir, usmjerenje i poticaj svim državama, udrugama ženske mreže i svima koji mogu ostvariti veću ravnopravnost žena.

Republika Hrvatska je od 1992. godine članica UN, potpisnica je Međunarodnog pakta o pravima čovjeka i konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena u pogledu svih ekonomskih, društvenih, kulturnih, građanskih i političkih prava,
Kao članica EU Hrvatska potiče provođenje strategije za ravnopravnost spolova Vijeća Europe  od 2014. do 2017. godine s ciljem da osnaži žene u borbi za  ravnopravnost. Dok je način zaštite od diskriminacije na temelju spola i stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce uređeno Zakonom o zaštiti spolova.

No i danas mnogi od problema neravnopravnosti žena nisu razriješeni  od obiteljskog nasilja koje je u porastu, do ogromnog porasta siromaštva i nezaposlenosti žena koje su po broju nezaposlenosti uvelike nadmašile muškarce. Svi izvještaji i indikatori posljednjih godina govore o porastu stope nezaposlenosti žena, žene u prosjeku duže čekaju na posao, koncentracija zaposlenih žena u tako zvanim tipično ženskim djelatnostima i u radu na crno je visoka, žene dobivaju manje plaće za isti rad.

U Hrvatskoj se već mjesecima lome koplja oko ratifikacije Istanbulske konvencije. Iako je riječ o Konvenciji Vijeća Europe, čiji je cilj štititi žene od svih oblika nasilja, sprečavati progon žena i doprinositi uklanjanju nasilja prema ženama i nasilja u obitelji, dokument je postao predmetom brojnih društvenih prijepora.
Budući da se radi o sveobuhvatnom pravno obvezujućem međunarodnom instrumentu, kojim se kriminaliziraju djela kao što su tjelesno, psihičko i seksualno nasilje te seksualno uznemiravanje, prisilni brakovi, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilni pobačaji, brojne hrvatske, nevladine udruge, koje se bave ženskim pravima, požuruju ratifikaciju Istanbulske konvencije, u nadi da će taj dokument smanjiti broj žena žrtava nasilja koji je, samo između 2013. i 2015., porastao za čak 184 posto, a prema nekim podacima u zadnjih 10 godina ubijeno je 300 žena.
No, s druge strane, konzervativne se struje žestoko protive ratifikaciji, tvrdeći da se, pod krinkom borbe protiv nasilja nad ženama, provlače svjetonazorska pitanja, te zastrašuju građane da Istambulska konvencija nameće rodnu ideologiju zbog čega javnost biva uskraćena za stvarnu svrhu i namjenu ovog dokumenta.
Zato i danas 8. marta žene ponovno izlaze na ulicu u Zagrebu, Splitu i Rijeci  u „Noćni marš“ sa zahtjevom Državi da zaštiti i unaprijedi njihov status u Hrvatskoj i s porukom organizatorica:.

„:Marširamo za reproduktivna prava, radna prava žena, socijalne uvjete dostojne čovjeka i društvo koje se odupire demagogiji i rastu fašizma, mizoginije i konzervativizma.“
A u Splitu organizatorice noćnog marša poručuju:
“Neplaćeni i potplaćeni rad, nasilje koje postaje sve brutalnije, direktni napadi na ženu kao slobodno biće koje ima jednaka prava kao i muškarci da slobodno odlučuje o svojim izborima i svom životu, podzastupljenost u tijelima političkog i ekonomskog odlučivanja, oglušivanje i nesposobnost vlasti da prepozna, poštuje i osigura zaštitu prava žena, razlozi su da budemo na ulici na Dan žena.
Prema tome puno je još izazova u daljnjem rješavanju problema neravnopravnosti žena preostalo. No emancipacija žene dugotrajan je proces, stoga obilježavanje Dana žena ne gubi svoj smisao.
Međunarodni dan žena postaje i ostaje jedan od važnijih datuma kako za ozbiljno zadovoljstvo postignutim, tako i za nastavak svakodnevnog angažmana za postizanje ravnopravnosti, to jest da žene budu jednako prisutne s muškarcima u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata.

Stoga Dan žena slave i nastavljaju svoju borbu žene svih kontinenata, svih rasa, neovisno o etničkim, kulturnim, vjerskim i političkim razlikama.

8. mart spada u najsvjetlije tradicije svjetskog socijalističkog pokreta.  Zato ga i mi danas slavimo i obilježavamo želeći da mlađe generacije žena nastave borbu njihovih pretkinja i na tom putu mi im dajemo punu podršku.
Sretan Dan žena svim našim članicama, svim ženama Hrvatske i ženama svijeta.

Ženama članicama UABA Liburnije uručen je jedan cvijet maćuhice kao znak pažnje i priznanja  za  sav trud i podršku u okviru aktivnosti utvrđenih programom Udruge.
Marjuči Lenžer se na  kraju zahvalila svima koji su dali svoj doprinos kroz volonterski rad  da ovogodišnje obilježavanje 8. marta bude što ljepše, svečanije i bogatije.
Druženje članova Udruge svojim nastupom obogatio je glazbeni sastav “Duo neverin“ pa su uz glazbu  i pjesme mnogi i zaplesali.
D.Š.