13. srpnja 2018. obilježena je u selu Kućeli 76. godišnjica osnivanja prve partizanske grupe na Liburniji – jezgre 1. Istarske partizanske čete kao dio programa UABA Liburnije pod nazivom „Da se ne zaboravi.“ Na obilježavanju su bili nazočni načelnik Općine Matulji Mario Ćiković, zamjenik načelnika Bruno Frlan, potpredsjednik SABA PGŽ-a Vilim Malnar, predsjednik UABA Grada Buzeta Edo Jerman sa suradnicima, predsjenik  Zvezov borcev Ilirske Bistrice Slavko Zver sa suradnicima, predstavnici Društva TIGR -Primorska, predsjednik UABA Liburnije Branko Afrić, predsjednik Podružnice Matulji Marjuči Lenžer, predstavnik VMO Kućeli Elvis Kovačević. Posebno su pozdravljeni Romano Grbac, sudionik  marša preko Matić poljane, te aktivistica NOP-a iz Kućela Milica Kućel. Milici je u znak pažnje uručen buketić cvijeća. Nakon Hrvatske himne delegacija UABA Liburnije položila je vijenac uz odavanje počasti Stanku Jurdana pripadniku 1. Istarske partizanske čete, i njegovoj braći, poginulim i umrlim borcima  te čete, svim borcima NOR-a, žrtvama  terora i poginulim i umrlim braniteljima Domovinskog rata.

Vijenac je položila i delegacija Društva TIGR –Primorska. Pozdravljajući skup posvećen obilježavanju 76. godišnjice osnivanja prve partizanske borbene grupe na Liburniji, jezgri 1. Istarske partizanske čete Elvis Kovačević je rekao.

Od tada je prošlo puno vremena zbog čega su mnoga sjećanja izblijedjela. Zato nam je drago da je UABA Liburnije –Podružnica Matulji organizirala ovaj skup na kojem ćemo se podsjetiti na te događaje i te ljude koji su na sastanku u Grdom žlebu donosili odluke o širenju organizacija Narodno oslobodilačkog pokreta i formiranju jezgre Prve partizanske čete na Liburniji.

Ti događaji su značajni za dio identiteta Kućela i okolnih mjesta, kao mjestu organizacije širenja otpora za vrijeme talijanskog fašizma koji je ovaj kraj kao i Istru držao sastavnim dijelom svoje države,

Stoga ovi događaji po svojoj važnosti prerastaju značaj ovog kraja jer su svojim djelovanjem utjecali na pripreme i razvoj NOP-a i na širem području Istre. Zato je važno obilježavati ovakve događaje i ljude koji su u njima učestvovali, a još važnije da se sjećanja na njih na određen način prenesu na mlade, jer i oni mogu samo poznajući svoju prošlost, određivati i svoju budućnost. Predsjednica UABA Liburnije Podružnice Matulji je rekla: „U ime UABA Liburnije Podružnice Matulji i ja vas srdačno pozdravljam uz zadovoljstvo što ćemo se zajednički družiti na ovom skupu posvećenom obilježavanju 76. godišnjice osnivanja jezgre 1. Istarske partizanske čete, na tada anektiranom teritoriju Kraljevine Italije u njenoj Kvarnerskoj provinciji (Provincia del Carnaro)  u Grdom žlebu kraj sela Kućeli.

Ovo je pogranično područje  talijansko fašističko i državno rukovodstvo proglasilo kao „područje od vitalnog interesa za talijansku fašističku državu i talijanski narod“ i zato su Talijani punih 20 godina utvrđivali staru talijansko – jugoslavensku granicu rovovima, bunkerima i bodljikavom žicom, a od 1930. do 1940. godine izgradili velik broj raznih kasarni razasutih po cijeloj teritoriji  na području današnje Općine Matulji, Mošćeničke Drage, Lovrana i Grada Opatije u kojima je bilo stacionirano 15 stanica  kraljevskih karabinjera, 23 stanice financijske straže (Reggia guardia di finanza), Teritorijalne jedinice oružane fašističke milicije (MVSN- Milizia volontaria sicurezza nacionale“), specijalizirane kao pogranične, šumske, cestovne, i razne oružane fašističke dobrovoljačke i profesionalne formacije kojima su pokrivena sva mjesta i sela danonoćno kontrolirana raznim patrolama, kao i drugim organima javne i tajne sigurnosti.

Ovome treba dodati i brojne organe javne i tajne sigurnosti (Publika sicurezza i Questura), te brojnu mašineriju organa i organizacija fašističke stranke (Partito Nacionale Fašista) i fašiziranih  organa vlasti na nivou općina, kojih je na području Kvarnerske provincije bilo 23.

Pored toga na ovom području bile su stacionirane i regularne vojne jedinice po selima sjeveroistočnih padina Učke, Planika, Lisine i područja od Klane do Postojne, a pred početak rata 1940 do1941. duž granice su raspoređene divizije Lombardia i Bergamo, a iz Pule povučen 74. pješački puk. U pograničnim je općinama uveden policijski sat. 5000 mlađih Istrana poslano je u južnu Italiju u radne bataljune kako bi predstavljali što manju opasnost za Talijane, a do ožujka 1943. taj broj se  popeo na 25000.

Postojale su brojne kasarne : U Lovranu, Matuljima (kod Gajanića, kasarni Perenići), u fortifikacijskim objektima Bregi (Anjeli) –Rukavac (Pišćina) – Zvoneća-(Kriva), stalna stražarska posada za tunel u Rukavcu, kasarna u Mučićima, u Klani, garnizon Šapjane-Pasjak, kasarne za jedinice  „G.A.F-a“ u Matuljima (na lokaciji „Mikrona“) i kasarne u Jušićima, Obadima, Brezi, Klani, Gumancu, kod željezničke stanice Jurdani, kod Lipe, kod Lisca i kod Zabića
Postojale su stalne straže za zaštitu, mostova, nadvožnjaka,  tunela, željezničkih pruga uz danonoćno patroliranje duž pruga i cesta. Bila je to jako zgusnuta kontrola teritorija na kojoj se ova ogromna vojska stalno kretala i samo oni koji su dobro poznavali teritorij i njihove postupke mogli su ih  izbjeći.

U tom vremenskom razdoblju bila je ova kao i cijela teritorija Julijske krajine jedna od najgušće zaposjednutih teritorija vojskom, najorganiziranije štićena, a posebno ovaj dio uz bivšu talijansko-jugoslavensku granicu. Ta granica je ostala zaposjednuta i štićena i onda kada su 1941. Talijani okupirali nove teritorije.

Pa ipak i u takvim uvjetima već ljeti 15.08.1941. godine, održan je značajan skup antifašista Liburnije kojem su nazočili i predstavnici Rijeke te članovi Oslobodilne fronte s bistričkog područja (Miroslav Brozina-Slavko, Vinko Brozina i Stojan Surina  iz Jelšana). Sastanak je vodio Moša Albahari-Marko i on je s predstavnicima Osvobodilne fronte (OF) dogovorio oblike suradnje i način održavanja veze između njih i organizacije u Rijeci. Na sastanku je odlučeno da se pristupi organiziranju simpatizerskih grupa te prikupljanju materijalnih sredstava za potrebe NOP-a i oružane borbe. Za održavanje veze s Kastvom i Ilirskom Bistricom bio je zadužen Vinko  Brozina. Prvi počeci nastanka i razvoja NOP-a na prostoru Liburnije i Liburnijskog krasa razvijali su se pod utjecajem antifašističkih organizacija  s hrvatske i slovenske strane.

Uskoro se osnivaju odbori Narodnooslobodilačkog pokreta (NOPA) koji imaju značajnu ulogu u dobavi hrane, intendantske opreme i lijekova te ustroju kurirske službe za prenošenje partizanske pošte, hrane i lijekova. Jedan od takvih odbora NOP- bio je odbor Kućeli-Rukavac, a dolaskom borbene grupe iz Brkinske čete na čelu s Ivanom Brozinom  Slovanom i zaključcima s održanog sastanka s Mošom Albaharijem 05.srpnja 1942. godine započinje razvojni put osnivanja 1. istarske partizanske čete.

Ovim obilježavanjem danas evocirat ćemo sjećanja na te događaje koji su u tom mračnom vremenu talijanskog fašizma bili spremni da uzmu puške u ruke i da  kroz ustroj prvih naoružanih grupa boraca započnu borbu za slobodu. Za slobodu za koju su bili spremni žrtvovati i svoj život  jer su znali da im je nitko neće pokloniti.  O tom vremenu i događajima svjedoče i spomen- obilježja na spaljenoj i miniranoj kući braće Stanka i Joakima Jurdane u ovom selu Kućeli kao i spomen ploča u Grdom žlebu, na mjestu osnivanja 1. partizanske borbene grupe – jezgri  1. Istarske partizanske čete na Liburniji  ali i brojni pisani dokumenti i knjige.

Ti događaji i ljudi koji su učestvovali u njima dio su naše povijesti, naše povijesne istine i dio identiteta ovog mjesta. Zato ih se i mi s poštovanjem sjećamo i nakon 73 godine od završetka Drugog svjetskog rata, a želimo i da ta sjećanja prenesemo na mlađe generacije.  Oni su svojim djelovanjem probudili nadu u narodu na Liburniji i Istri da će zora slobode polako, ali sigurno svanuti, da će se konačno osloboditi od talijanskog fašizma i da će ponovno moći govoriti svojim materinjim jezikom i živjeti sa svojim sunarodnjacima u svojoj matici zemlji bez žice koja ih je do tada razdvajala. I zato nam je drago što zajedno s vama ovim obilježavanjem možemo iskazati  poštovanje i zahvalnost tim ljudima koji su na anektiranom području Kraljevine Italije osnovali prvu partizansku borbenu grupu – jezgru 1. Istarske partizanske čete.

Hvala svima vama koji ste se odazvali ovom skupu i time dali svoj doprinos da se ovi događaji i ti ljudi ne zaborave“.

O razvojnom putu 1. Istarske partizanske čete, kako su je u narodu zvali, njenom djelovanju i značaju  za ukupni narodnooslobodilački pokret na Liburniji i Istri Dušan Širola je rekao sljedeće: „ Početak tog razvojnog puta osnivanja 1. Istarske partizanske čete započeo je dolaskom grupe od 5 partizana koji su došli iz Brkinske čete pod zapovjedništvom Ivana Brozine Slovana na područje Grdog žleba kraj sela Kućeli 21. lipnja 1942. godine. Naime na veoma aktivnu Brkinsku partizansku četu Talijani su s velikim snagama izvršili napad u kojem je Brkinska četa u teškim borbama na Nanosu 18. travnja 1942. izgubila dio boraca dok su se ostali probili iz obruča. Slovanova partizanska grupa svoj je logor podigla u Grdom žlebu, a Brozina Slovan je stupio u vezu s predsjednikom Odbora NOP-a Kućeli –Rukavac Jakovom Brajanom .  Nije to bilo slučajno jer su se oni poznavali od ranije.

Nedugo nakon sastanka aktivista kod sela Mihelići 15.08,1942., organizacija NOP-a Kućeli – Rukavac, u jednoj jami kraj sela Kućeli stvara prvo tajno skladište naoružanja, municije, eksploziva i opreme koje u proljeće 1942. godine Jakov Brajan predaje Ivanu Brozini Slovanu za potrebe „Brkinske čete“. O dolasku grupe partizana iz Brkinske čete obaviješten je Moša Albahari, član štaba 2. primorsko- goranskog partizanskog odreda i instruktor O.K.KPH za Hrvatsko primorje. On zajedno s Miroslavom Grakalićem dolazi u Grdi žleb gdje je održao sastanak 5. srpnja 1942. sa slovenskom partizanskom grupom i rukovodstvom NOP-a Kućeli- Rukavac i Zvoneća. Na sastanku su bili nazočni: Antonio Mihich. Toni, sekretar M.K.KPH Rijeka, Miroslav Brozina Slavko, član M.K.KPH Rijeka, Ivan Brozina Slovan iz Jelšana, komandir partizanske grupe i partizanski borci Josip Šustar – Miha iz Gornjeg Zemunika kod Ilirske Bistrice, Karlo Lekšan- Jernej iz Bukovje kraj Postojne, Ivan Furlan- Pater iz Remca kraj Gorice i Ivan Frol- Vojnovič iz Jelšana, te rukovoditelj organa NOP-a Kućeli – Rukavac Jakov Brajan-Tonkin i članovi odbora Rukavac Lucijan Sušanj Jurez i Adam Kinkela te Aleksa Pošćić-Leksijo, Joakim Jurdana-Marijin, Stanko Jurdana i Ivan Jurdana- Čonjina iz odbora Kućeli.

Na istom sastanku utvrđeni su i zadaci na širenju organizacija NOP-a te na provođenju mobilizacije i upućivanja aktivista NOP-a s područja Matulja i ostalih sela pod Učkom. Od prisutnih sastanku bili su već mobilizirani Stanko Jurdana, Joakim Jurdana, Ivo Jurdana Čonjina i Aleksa Pošćić. Prisutnima je saopćeno da su za rukovođenje četom određeni Josip Matas, Abesinac i Miroslav Grakalić, Zaključci s održanog sastanka predstavljali su formiranja i konstituiranje  početnog jezgra ove čete no njeno stvarno formiranje predstavljat  će jedan težak i mukotrpan posao zbog tijeka događanja u kojem će pasti mnoge žrtve, ali proces formiranja partizanske čete više nitko nije mogao zaustaviti.
6. srpnja Moša Albahari i Miroslav Grakalić odlaze na važan sastanak u Rijeku, a 7. srpnja se vraćaju.

U Spinčićima ih sačekuju kuriri Stanko i Joakim Jurdana dok ih Brajan Jakov i Brozina Slovan čekaju u Grdom Žlebu. No umjesto u Grdi žleb oni odlaze pravo u kuću  Ivana i Jakova Brajana što će se pokazati kao velika greška.
Pretpostavlja se da je  talijanski vojnik, koji je iz kasarne u Pišćini  dolazio po mlijeko u Kućele, uočio 4 muškarca kako ulaze u kuću broj 70 i o tome obavijestio nadređene. Vojnici i karabinjeri opkolili su kuću oko 22 sata. Moša Albahari, Miro Grakalić , Joakim i Stanko Jurdana ulaze unutarnjim stepenicama u podrum u namjeri da kroz vrata podruma napuste kuću. No i taj prolaz je bio blokiran. Kada su talijanski vojnici upali u podrum Moša Albahari i Miro Grakalić  pružaju oružani  otpor, ali u borbi s talijanskim vojnicima bivaju ranjeni i zarobljeni. Stanko Jurdana se sakrio u jednu praznu bačvu pa ga Talijani nisu zarobili, jer su očito bili obaviješteni da su u kuću ušla 4 muškarca, a četiri su i zarobili.   Hapšenjem Moše Albaharija, Miroslava Grakalića, Jakova Brajana i Joakima Jurdane 07. srpnja 1942. godine, Slovanova partizanska grupa, radi predostrožnosti mijenja mjesto logorovanja na Jasenovac u Lisini, a potom 15. srpnja prelazi na novo mjesto svog logora u Mlajskim grižama nedaleko Planinarskog doma „Paulovatz“ na Planiku. No i nadalje održavaju vezu preko Lisine s preostalim aktivistima iz NOP-a Kućeli Rukavac, ali i s organizacijom NOP-a iz sela Škrapne, Zvoneće i Brguda.

Anton Dobrec Bončić, zakupnik Planinarskog doma pomaže partizanskoj grupi u ishrani ali i uspostavi veza preko Planika sa Brgudcem, Semićem i Brestom pod Učkom. Uz pomoć Josipa Kusturina – Fabije iz Vedeža partizanska grupa uspostavila je vezu s dobro organiziranim odborima ili povjerenicima NOP-a Veprinštine, Poljanštine i Lovranštine i tako se stvara solidna baza i oslonac na kojoj se osnivaju nove organizacije NOP-a.

Radi ostvarenja izravne veze sa štabom Drugog primorsko-goranskog partizanskog odreda i štabom Pete operativne zone u Gorskom kotaru Brozina Slovan je zajedno s Josipom Šustarom – Mihom i Ivanom Frolom – Vojnovićem krenuo s Planika 10. kolovoza 1942. i pronašao „rupu“ u dobro čuvanoj nekadašnjoj talijansko-jugoslavenskoj granici te su preko kastavskog logora 104 stigli  u štab u 2. Primorsko –goranskog odreda u Tršću kraj Gerova oko 15. kolovoza 1942. u pratnji Silva Milenića Lovre. Tu su zatekli 6 iskusnih partizana s područja Istre i Kastavštine koji su pridodani Slovanovoj grupi od 13 boraca na Planiku.Ta upotpunjena jedinica Odlukom od 20. kolovoza 1942. dobila je novi naziv kao 5. četa 2. bataljuna „Vladimir Gortan“ 2. Primorsko goranskog (NOP) odreda. Za komandira je postavljen Anton Raspor Španjolac iz Klane, a za političkog komesara Arsen Vivoda Augustin iz Velog Mluna –kraj Buzeta.

Pored njih u Istru je upućeno još nekoliko iskusnih boraca i političkih radnika, a među njima, Dušan Jardas iz Matulja, Vlado Juričić iz Medulina, Venceslav Matetić Vence iz Kastavštine, Albert Petrc- Plovanić iz Marčelji.
Ova grupa je stigla na Planik 1. rujna 1942. godine.  To je predstavljalo novi impuls i novi stupanj razvoja partizanskih jedinica u Istri, a fašiste je zapanjila i uznemirila njihova prisutnost  na dijelu državnog teritorija Kraljevine Italije.  Uz pristigle borce iz Gorskog kotara 1. rujna, te priključenjem novih boraca, uglavnom dezertera iz talijanske vojske, četa je tijekom narednih dana narasla na 27 boraca. I time je završen ustroj te čete kao  5. čete 2. bataljuna „Vladimir Gortan“ 2 Primorsko-goranskog partizanskog odreda. U narodu je ova četa popularno nazivana „Prva istarska partizanska četa“. Baza ove čete postala je glavni centar gdje su se slijevale kurirske veze iz cijele Istre, Liburnije, Kastavskog logora preko kojeg se dalje odašiljala partizanska štampa i pošta.  Pored političkog djelovanja i stvaranja oslonca po selima oko Učke i Planika četa je organizirala i nekoliko manjih akcija.  Noću 27./28. listopada 1942. godine, uoči velikog fašističkog blagdana 20. obljetnice  dolaska fašizma na vlast, četa je između Rukavca i Jurdana dignula u zrak transportni vlak. Tom prilikom uništeno je 16 metara pruge, nekoliko vagona, a prema nekim podacima stradalo je više talijanskih i njemačkih vojnika, a promet je bio obustavljen 16 sati.

29. studenog 1942. talijanska vojska u jačini od 20.000 vojnika, karabinjera i fašističke milicije izvršila je blokadu cijelog masiva Planika, ali četu nije uspjela naći. No na jednu njihovu zasjedu naišli su Stanko Jurdana i Rudolf Ljubičić.  Stanko je zapucao i poginuo, a Ljubičić se predao i otkrio lokaciju logora. No četa se uspjela izvući iz obruča bez gubitaka, ali zbog stalnog krstarenja Talijana na ovom području bila je prinuđena da se privremeno povuče preko Lisine k Brkinskoj četi u predjelu Tatra. Raspor je uspio otići na kastavski punkt na planini Haklić dogovorio plan rada i neposredne zadatke ,vratio se na sektor Brkina odatle je s nekoliko suradnika (J. Matas , V.Jurčić, D.Jardas) i na području Brguca  uspostavio prvu vojno pozadinsku postaju u Istri s oznakom 01, a koja će imati važnu ulogu u uspostavljanju veza između pojedinih organizacija NOP-a. Zbog Izdaje Ljubičića fašisti su na cijelom području Liburnije zaveli žestok teror u kojem je stradalo 60 aktivista, a 12. studenog u Rimu su osuđeni i streljani Moša Albahari i Miroslav Grakalić, a Jakov Brajan je osuđen na 16 godina zatvora. Moša Albahari im tijekom ispitivanja nije rekao čak ni svoje ime. Pogubljen je pod konspirativnim imenom Vitorio Blecich.

Iako se ova četa nije mogla održati na terenu Liburnije i Istre, njenom  višemjesečnom aktivnošću stvorena su nova uporišta NOP-a i organizirano 195 NOO ili povjerenika u selima Istre i Liburnije i podignut borbeni moral kod naroda. Narod je ovu četu i dalje nazivao 1. Istarskom partizanskom četom. Ona je od dolaska „Slovanove partizanske grupe“ 21. lipnja 1942. u Grdi žleb do napada na njen logor na Planiku 4. prosinca 1942. svojim životom, radom i djelovanjem kao početna vojna partizanska jedinica na Liburniji i Istri označila početak novog kvantitativnog i kvalitativnog razdoblja i razvitka NOP-a i oružane borbe ne samo na prostoru Liburnije nego i Istre. – Bila je to klica buduće Istarske 43. divizije. Prvi urednik partizanskih novina „Glasa Istre“ Ante Drndić napisao je 1943. godine: „Ova je četa upalila iskru ustanka u Istri. “ iskra je bila vidljiva i najavljivala je požar.

Zato i danas ovim našim obilježavanjem, osnutka jezgre 1. Istarske partizanske čete u Grdom žlebu kako su je u narodu zvali ili jezgre 5 .čete 2. bataljona „Vladimir Gortan“ 2. Primorsko –goranskog partizanskog odreda iskazujemo bar mali dio naše zahvalnosti i poštovanja prema tim borcima partizanima iz čete kao i svim antifašistima koji su krenuli snagom svog uvjerenja da borbom raskinu okove fašizma i svojoj djeci osiguraju slobodu ponovno sjedinjeni sa svojim sunarodnjacima u krilu matice zemlje s novo utvrđenim granicama.

Isto tako želimo se uvijek ponovno zahvaliti i Hrvatskim braniteljima što su te granice obranili i očuvali u Domovinskom ratu od 1991.-1995. godine.

Ovo obilježavanje obogatila je svojim pjesmama uz gitaru Marjetka Popovska iz Izole.

D.Š.