Delegacija UABA Liburnije na čelu s predsjednikom Brankom Afrićem posjetila je 28 listopada Štranjgu u Rukavcu. Uz spomen – ploču na zgradi željezničke stanice u Rukavcu evocirali su sjećanja na događaj vezan uz akciju grupe partizanskih boraca iz 5. čete 2. bataljuna „Vladimir Gortan“, koji su na današnji dan prije 74 godine izvršili diverziju na pruzi Između Rukavca i Jušića.Organizator ove diverzije bio je Anton Raspor-Španjolac komandir 5. čete 2. bataljona „Vladimir Gortan“, a uz njega u akciji su učestvovali Ivan Matas, Ivan Brozina-Slovan i Vlado Juričić. O tom događaju Vlado Juričić je napisao:
„ Anton Raspor je iz Labina dobio eksploziv, a nabavljene su i električne kapIsle, baterije i žica te su započele pripreme za prvu diverziju. Za dan diverzije izabran je 27./28. listopad uoči najvećeg fašističkog praznika – proslave godišnjice fašističkog „pohoda na Rim“. Izabrali su mjesto između dvaju talijanskih stražara, jer su znali da je to najsigurnije.Trebalo je oprezno pristupiti poslu jer je za nesreću bila mjesečina, a talijanske patrole su se nečujno kretale prugom u gumenoj obući. Na straži su bili Vlado Juričić i Brozina.
Kada je naišla fašistička patrola, Juričić je prema dogovoru bacio kamenčić da upozori Raspora i Matasa koji su kopali rupu pod tračnicama. Na nesreću, kamenčić je udario u čašicu od signalnog voda. Patrola je stala osluškivati. Međutim sva četvorica su se brzo i nečujno sklonila izvan pruge na suprotnoj strani od puteljka uz koji se kretala talijanska patrola. Kako je i rupa koju su za postavu eksploziva kopali Raspor i Matas bila na suprotnoj strani puteljka, to patrola ništa nije primijetila.
Kada je patrola prošla, diverzanti su se vratili da dovrše posao. Raspor i Matas su ispod tračnica u iskopanu rupu postavili eksploziv koji je Raspor povezao s baterijom i kapislama. Eksploziv je bio povezan s jednom izoliranom žicom, koju je zbog slabe izolacije Raspor umočio u vosak i tako dobro navoštenu vezao uz tračnicu cijeneći da će kotač lokomotive skinuti vosak i izazvati spoj.
Sakrili su se u šumicu, a uskoro se začula tutnjava vlaka. Kad je kotač lokomotive nagazio na žicu umočenu u vosak, pokazao se najprije jaki bljesak i plamen, a onda se prolomila strahovita eksplozija nastala aktiviranjem šesnaest kilograma „želatine“ iz rudnika Raše.
Lokomotiva se najprije propela u zrak pa se onda survala, a vagoni su naletjeli jedan na drugi i slupali se. Čuo se lom stakla i željeza.
Začas se na tom mjestu stvorila gomila ruševina jednog transportnog vlaka u kojem su se prema kasnijim informacijama prevozile neke njemačke jedinice za istočnu frontu. Prema tim informacijama bilo je 120 poginulih i ranjenih. Utvrđeno je da je riječka bolnica nakon toga bila puna ranjenika.
Fašisti su mislili da su diverzanti došli iz Kastavštine pa su zaposjeli čitavu granicu i počeli „rastrellamente“, čišćenje terena oko granice i istraživanje otkud su došli diverzanti. Ali nisu ništa saznali pa čak ni da se Rasporova četa nalazi na području ispod Planika.“
No više od materijalnih gubitaka i gubitaka u ljudstvu talijansku vlast pogodila je činjenica da se ova akcija zbiva na području koju su već od 1920. godine držali sastavnim dijelom svoje države, te su kroz 22 godine ovo područje utvrđivali, ogradili bodljikavom žicom na graničnim linijama, uz brojne garnizone i vojne posade na svim značajnim punktovima s ciljem da se kraj njih nitko ne može provući ,a kamo li opstati bilo kakva partizanska jedinica.
Istovremeno ova je akcija, predstavljala ohrabrenje i poticaj jačanju Narodnooslobodilačkog pokreta na području Liburnijskog kraja i cijele Istre sa ciljem oslobađanja od talijanske fašističke vladavine.
D.Š.