Članovi predsjedništva UABA Liburnije i Podružnice Matulji zajedno s načelnikom Općine Matulji posjetili su područje Vodičkih griža na čijim je obroncima bila izgrađena i opremljena tajna Partizanska bolnica SRS I/2 „Ljubica“ tijekom travnja 1944. godine.

Nakon listopadne ili Romelove ofenzive razbijene su tek formirane brigade, partizanski odredi i zapovjedna mjesta, a narod šokiran surovošću okupatora koji ubija i uništava po cijeloj Istri. Ali želja sa slobodom i pripojenjem matici zemlji Hrvatskoj bila je jača od strašnih stradanja i razaranja.

4. listopada 1943. Operativni štab napušta Lupoglav i preko Semića i Brguca dolazi u Lisinu 29. listopada 1943.

Operativni štab za Istru prikuplja naoružane grupe ustanika koji su se sklonili na području Istre i osniva 13 četa od 10 do 20 boraca.

Tijekom studenog i prosinca 1943. te male partizanske čete u 86 akcija iznenadnim napadima na manje neprijateljske posade, manje grupe vozila na prometnicama i diverzijama na željezničkoj pruzi nanose gubitke neprijatelju, ali u tim napadima ima i ranjenih partizana.

Čete su morale biti stalno u pokretu. Svaka četa imala je bolničara s torbom za hitnu pomoć i 4 nositelja ranjenika.

No kada ranjeni ne mogu pratiti jedinicu, uspostavlja se veza s NOO koji o njima vode brigu sklanjajući ih u neke od kažuna, pećine ili u osamljene kuće. Često se koristi narodna medicina u njihovom liječenju, ali nekima je trebala hitna i stalna medicinska skrb.

Takva situacija i borbena djelovanja nametala su potrebu osnivanja teritorijalnih partizanskih bolnica. Opravdanost takvog osnivanja napose je došla do izražaja nakon napada jedinica obnovljene brigade „Vladimir Gortan“ na neprijateljske snage u garnizonima u Lupoglavu 5.travnja , u Pićnu i Gračišću 11.lipnja, u Šumberu i Sv Nedelji 13.lipnja, Gradini kod Buzeta 30. lipnja u kojima je bilo više ranjenika.

Referent saniteta operativnog štaba za Istru Albert Šivic izradio je plan sanitetskog zbrinjavanja koji se sastojao iz teritorijalne podjele istre na tri sanitetska sektora u kojima je trebalo izgraditi po tri sanitetske relejne stanice koje su trebale činiti sistem ustanova za evakuaciju i liječenje ranjenika i bolesnika istarskih partizanskih jedinica.

Prva sanitetski sektor pokrivao je sjeveroistočni dio Istre koji je obuhvaćao najveće i pošumljene planine Ćićarije. Na tom području su izgrađene 3 bolnice. Prva je izgrađena bolnica istočno od Malog planika kao SRS I/1. Početkom ožujka izvršena je popuna s ljudstvom na čelu s Dr. Martinčićem i bolnica je primila prve ranjene borce.

Druga je izgrađena bolnica SRS I/2 „Ljubica“ na području Vodičkih griža, stjenovitog i šumovitog područja ispresijecanog brojnim škrapama i vrtačama na oko tisuću metara nadmorske visine. Izbor lokacije bolnice na području Vodičkih griža odabrali su aktivisti NOP-a sela Škrapna.

U izboru su učestvovali Ivan Kinkela Tončićev predsjednik NOO Škrapna, Milan Šepić, Rudolf Mohorić Perkićev, i Frane Kućel Šorkin.

Oni su kasnije snabdijevali hranom i lijekovima bolnicu i održavali je na stalnoj vezi. Radi zaštite tajnosti formiranje radne jedinice za izgradnju bolnice je povjereno Kotarskom NOO Lovran, a radna jedinica je ustrojena s područja Zvoneća. Oni su izradili baraku za Operativni Štab i za vojnu pozadinsku stanicu na području Črešnjice- Lisina a potom i partizansku bolnicu . Ova radna jedinica je postala jedinica za prenošenje ranjenika, vođenje i praćenje drugih preko željezničke pruge i ceste Rijeka -Trst. Rukovoditelj bolnice je bio Ante Žigulić iz sela Menderi na Poljanštini.

Bolnica je bila smještena u tri male vrtače, jednoj zaravni i dvije škrape. Imala je 9 objekata: baraku u kojoj je bila ambulanta i dvije spavaonice, baraku kuhinje i izdvojenu baraku za izolaciju, jamu snježnicu, izgrađenu zemunicu za hranu i lijekove i zemunicu za ranjenike kao i bure za dezinfekciju.

Bolnica je imala jednu mulu za prijenos hrane, vode i lijekova. Imala je i jednu kozu radi mlijeka za ranjenike.

Kroz bolnicu je prošlo najmanje 300 – 400 ranjenih boraca

Bolnica „Ljubica je bila najveća stalna bolnica u Istri i radila je neotkrivena do kraja rata.

Radi zaštite tajnosti svi koji su bili angažirani u bolnici ostali su u njoj za stalno kao kuriri, stražari ili nositelji ranjenika.

Dopremljeni ranjenici, hrana i lijekovi preuzimani su kod Vele steni ili Popove vodi. Zbog predostrožnosti ranjenicima su vezivane oči.

25. travnja Nijemci su započeli ofenzivu s ciljem uništenja partizanskih jedinica.

No 1. brigada se prebacila preko pruge na Kastavštinu već 23/24 travnja. Operativni štab za Istru našao se već 26. travnja u okruženju, ali se u noći 27/28 uspio probiti u pravcu Klane i Gumance nadaleko od bolnice na Trsteniku. Prije odlaska pokretni bolesnici su prebačeni na druge terene ili sklanjani u spilje a teži ranjenici u zemunice.

Svi ranjenici su bili spašeni.

U povratku je ista ekipa položila vijenac uz spomenik poginulim borcima sela Škrapne na čijoj spomen-ploči između ostalog piše: „Stali ste kod jedan. Bili ste mladi i jaki. Sakemu ruku dali. Čuvali ste nas. Znali ste tajnu držat. Čuda tega videt i niš ne znat. Od najmlajega do najstarejega. Si ste bili kod jedan. Za ovo i ono nerečeno veliko hvala.“

I samo oni koji znaju kakvu su ulogu i značaj imali aktivisti-mještani sela Škrapne za partizansku bolnicu „Ljubicu“ i za to što njeno djelovanje i lokacija nije otkrivena do kraja rata.

Nakon posjete mjestu gdje je djelovala Partizanska bolnica „Ljubica“ ocijenjeno je da bi bilo potrebno označiti stazu dolaska do lokacije bolnice kako bi planinari ali i svi zainteresirani mogli lakše posjetiti ovo mjesto koje je imalo važnu ulogu u zbrinjavanju ranjenih i bolesnih partizana Istre u uvjetima naci-fašističke okupacije.

D.Š.