Oleg Mandić, Astrid Krizman, Olivija Sušanj
Učenicima osmih razreda OŠ „ Dr.Andrija Mohorovičić“ prikazan je u ponedjeljak 07. travnja film „Godine kobnih iskustva obitelji Mandić“ kojim je na veoma suptilan, ali upečatljiv način kroz stradanja obitelji Mandić u razdoblju od 1920. do 1945. godine, prikazano kako je funkcionirao i što je to nosio fašizam i nacizam.
Cjelovitom doživljaju ovog filma doprinijela je i nazočnost glavnog protagonista ovog filma Olega Mandića, čovjeka koji je posljednji napustio koncentracioni logor Auschwitz i koji je jedan od rijetkih svjedoka koji mogu iz prve ruke svjedočiti o Auschwitzu .
A sve je počelo jednostavnom pričom o obitelji Mandić koja je živjela na Voloskom i dječaku koji je bio zaigran kao i svi dječaci u djetinjstvu. No antifašističko opredjeljenje njegove obitelji a napose aktivnost njegovog djeda Ante Mandića, člana prvog NOO za Opatiju 1943, i člana AVNOJ-a te njegovog oca Olega kao oficira Vrhovnog štaba NOV dovelo je do kobnih događaja koje je uz obitelj proživio tada jedanaestogodišnji dječak Oleg Mandić.
Gotovo smirenim glasom Oleg govori u filmu kako su 15. svibnja 1944. upali Nijemci u kuću tražeći djeda Antu i oca Olega, pa kako ih nisu našli, odveli su njegovu baku, majku i njega.
Učenici prate odvijanje filma
O tome kakav je šok bio odvođenje u Via Romu pa u zloglasni Coroneo u Trstu za jedanaestogodišnjeg dječaka, bezbrižnog školarca koji se još dan prije igrao sa svojim vršnjacima uz vološćansku, luku, možemo samo pretpostaviti.
No i trodnevni put u prenatrpanim stočnim vagonima u groznim uvjetima, s nepoznatim odredištem, neizvjesnom sudbinom daje svakom naslutiti što se odigravalo u jedanaestogodišnjem dječaku koji i nije mogao razumjeti što mu se to dešava. No najstrašnije što ga je tek čekalo, dogodilo se dječaku Olegu dolaskom u koncentracioni logor Auschwitz-Birkenau. Jedanaestogodišnji dječak postao je broj 189488. koji mu je utisnut na lijevoj podlaktici. Imao je i oznaku crveni trokut okrenut naopako, trokut koji je označavao Olega dječaka kao političkog zatvorenika.
Oko njega svakog dana odvodili su ljude koji se više nisu nikad vraćali. Nebo iznad logora bilo je prekriveno gustim crnim dimom koji se dizao iz četiri krematorija. Dizanje u tri ujutro, prozivke, plinske komore, krikovi umirućih, bodljikave žice pod strujom na kojima su mnogi okončali svoje muke, stravično zaudaranje po spaljenim ljudskim tijelima. Kriška kruha i bljutava juha s komadićem zelja, glad i smrt. Da smrt je harala svuda oko jedanaestogodišnjeg dječaka Olega.
Oleg s majkom i bakom prilikom odlaska iz logora (fotografija iz Jutarnjeg lista od 21.04.2012.)
Uvijek s tjeskobom, užasnim strahom dan na dan u očekivanju da će na njega doći red. A taj užas je postajao sve veći jer kada već krematoriji, koji su radili 24 sata na dan, nisu mogli spaliti sve mrtvace, slagani su u redu jedan na drugoga kao cjepanice. To su užasnute oči jedanaestogodišnjaka gledale svakog dana. A isto su gledale i oči stotine tisuća ljudi koji su bili zatvoreni u koncentracionom logoru Auschwitz-Birkenau, logoru smrti u kojem je živote izgubilo oko 2 milijuna ljudi.
Obitelj Mandić je pukom srećom preživjela te zatočeničke dane. Ruska je vojska oslobodila logor smrti, a oni su u povijest ušli kao posljednji zatočenici koji su živi napustili Auschwitz..
Osvrćući se na te dane, Oleg Mandić je jednom rekao: „Živim bezbrižno jer znam da sam ono najgore proživio i da mi se više ništa gore ne može dogoditi.“ Svoja životna iskustva Oleg Mandić je kroz ovaj film prenio učenicima osmih razreda i ove škole kao i u još 25 škola u nastojanju da bar dijelom sagledaju što je nosio fašizam i nacizam: patnju, strah i smrt za milione ljudi.
Autor: D.Š.