Delegacija UABA Liburnije Podružnice Matulji (Branko Afrić i Surina Vinko)
polažu vijenac na spomenik žrtvama fašističkog terora u Bokordićima

Prošla je 71 godina od fašističkog zločina  u selu Bokordići na Savičenštini i Šajinima na Barbanštini, kada su nacifašisti  noću 8, na 9. siječnja  1944. spalili oba sela te najprije ubili 52 mještana sela Šajini, među kojima žene, djecu i starce, a potom u Bokordićima  ubili 22 žitelja tog malog sela, a deset ih odveli u njemački logor od kojih su preživjela samo dvojica.

Počast stradalima najprije je odana uz spomen –obilježje u Bokordićima, a potom u Šajinima. Vijence  su položile delegacije mještana Bokordići i Pustijanci, općine Svetvinčenat i susjednog Barbana, Saveza antifašističkih boraca i antifašista Istarske županije i njegovog savičentskog ogranka Udruge antifašističkih boraca i antifašista Pule, kao i delegacija  Općine Matulji,  Podružnice Matulji UAB-a Liburnije kao i delegacija pobratimljenog mjesta Lipe koju je zadesila ista strašna sudbina 30. travnja 1944. godine.

Načelnik Općine Savičente u svom govoru je ispred spomen – obilježja je istaknuo

„ Brutalnost i razmjeri ovog zločina ne smiju se zaboraviti, a svjedočanstva preživjelih ne smiju se zanemarivati. Jedini grijeh tih žrtava je bio što su postojali. S ponosom ih se sjećamo i nećemo zaboraviti što su dali za slobodu. Zato nećemo dozvoliti manipuliranje poviješću i ustrajat ćemo u borbi za istinu i afirmaciju antifašizma“

Sve prisutne potresli su stihovi mještanke Milke Pajić  pod nazivom „”Krvavo je to jutro bilo (ne ponovilo se)”, koje je posvetila svom  poginulom ocu kojeg nije upoznala i stradalim mještanima Bokordića. O  razmjerima strašnih zločina u Bokordićima  govorio je i Mirko Rojnić, predsjednik svetvinčentskih antifašista, koji je naveo da se posljedice te jezovite noći, u kojoj su 22 mještana ubijena, a deset ih odvedeno u logore, još uvijek osjećaju.

Uslijedilo je obilježavanje strašne tragedije u Šajinima u kojoj su u jednoj noći u nekoliko sati nacifašisti pobili muškarce, djecu, žene, starce ili ih zapalili žive,  te spalili i opljačkali kuće i pobili stoku.

Nakon svete mise za stradale Šajince, odana je počast i položeni vijenci brojnih delegacija uz spomenik stradalim šajinskim žrtvama i poginulim borcima NOR-a. Jedna od poruka  upisana uz  imena žrtava na spomeniku glasi „Zlo nije jače od života. Oprost donosi mir, ali ne i zaborav. Slijedom te poruke uz evociranje tih događaja istaknuto je i da se te žrtve kao i poginuli borci ne smiju nikada zaboraviti jer su oni doprinijeli pobjedi nad fašizmom.
Obilježavanje je uveličao zbor učenika osnovne škole himnom i prigodnim pjesmama.

U spomen-sobi u Društvenom domu u Šajinima  izložene su i pisane potresne priče i pjesme preživjelih Šajinaca o toj noći užasa ali i borbi za preživljavanje onih koji su ostali živi.

Koliko je bilo teško onima koji su ostali na životu, nakon toliko ubijenih,  spaljenih kuća, pobijene stoke,  na dirljiv je način u svojim stihovima u pjesmi „Roška“   napisao Marko, Ivan Pekica, preživjeli Šajinac, profesor i pjesnik.

Roška

Od svega blaga ča smo imali
pokle šajinske devetosičanjske noći
miljar devetsto kvarnar i četrtega lita
jedino ovca Roška je vstala.

Bila je lipa.
Bila je bila
s črnin pikam ispod oči.
Malo je blejala,
više je mučala i
u prazno gledala.
Velike roge je imala
ma z ninin se ni busala.
Krotka i prava je bila.
Janjce, mliko, vunu
i nadu u bolje i liplje jutra
nan je davala.
Na životu nas je
jadne i brižne držala.
Denas 70-set lit pokle
te mrzle zimske noći
ka nas je kapitala
dimboko u sebi čujen
plač i jokanje materi i dice
te muke i boli naših najmilijih
ke su fašističke hudobe
žive zgorili, ubili i
cilo selo u črno zavili.
U sebi steši i denas
nakon toliko lit,
još vajka čutin
vkus ovčjeg  mlika
s kin nas je naša
draga Roška
lačne i žedne,
gole i bose
svaki dan hranila.

Autor: D.Š.