Na Kaliću

U ime vijeća Mjesnog odbora Rukavac prisutne sudionike okruglog stola pozdravio je predsjednik Valter Kinkela uz zahvalu organizatoru ovog okruglog stola Udruzi antifašističkih boraca i antifašista Liburnije- Podružnici Matulji kao i učenicima OŠ „Drago Gervais“- Brešca, ravnateljici prof. Dijani Pažin, profesorici Neri Malbaši i profesorici Tatjani Zbašnik što su u današnju temu okruglog stola uvrstili dio povijesnih događaja vezanih za naše mjesto.

Kinkela je naglasio: „U želji da ostane trag o tom događaju na našoj komunalnoj šterni na Kaliću nekadašnja mjesna zajednica postavila je spomen – ploču cijeneći da značaj ovog događaja u jednom povijesnom razdoblju ljudi ovog kraja treba obilježiti.

Valter Kinkela

No prolazeći kraj tog spomen-obilježja na komunalnoj šterni na Kaliću, mnogi naši mještani, a poglavito mlađi, nisu upoznati zbog čega je ovaj miting organiziran, tko su bili njegovi organizatori, koji su bili uzroci njegovog održavanja i koji je značaj ovog mitinga.

Zato nam je danas posebno drago što ćemo se kroz organizaciju ovog okruglog stola i prezentaciju učenika OŠ „Drago Gervais“ podsjetiti na ove događaje od prije 95. godina i time dati svoj doprinos u nastojanju da se ti događaji ne zaborave.“

Na okruglom stolu održanom u Kulturnom domu u Rukavcu učenici OŠ „Drago Gervais“ Brešca Adrijan Ružić i Luka Rogović kroz svoju prezentaciju podsjetili su sve prisutne na miting na Kaliću 1921. godine.

 Miting na kojem se je okupilo oko četiri tisuće stanovnika iz Rukavca, iz Bregi, Jušići, Matulji, Mihotići, Jurdani, Opatije i drugih mjesta da bi prvog svibnja 1921. iskazali svoj protest zbog pripojenja ovih naših krajeva Kraljevini Italiji po nepravednom Rapalskom ugovoru iz 1920. godine po kojem su pripojeni uz Istru, Zadar, Šibenik otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža i drugi pripadajući manji otoci.

Po tom ugovoru oko 500.000 Hrvata i Slovenaca ostalo je u Italiji, a nezadovoljstvo stanovništva je raslo zbog talijanskog nacionalizma i zatvaranja hrvatskih i slovenskih kulturnih ustanova.

Temeljem članka novinara Vlade Šoića objavljenog u „Glasu Istre“ iz 1946. godine učenici Adrijan i Luka iznijeli su podatke o tome tko je vršio pripreme i organizaciju mitinga i kako se odvijao tijek istog.

Luka Rogović i Adijan Ružić

Po tim podacima Milan Pošćić i učitelj Pajalić iz Opatije ustrojili su u Rukavcu organizaciju koja je imala za cilj da kulturno i politički poveže ljude iz Rukavca i šireg područja i da tako ojačana bude pripremljena za javni istup protiv pripojenja ovih krajeva Kraljevini Italiji.

Na čelu te organizacije u Rukavcu bili su kao predsjednik Juričić Andre, tajnik Antoničić Josip i blagajnik Frane Andretić. U kući Mišinovih u selu Sušnji bila je smještena knjižnica i čitaonica, i tu je bio glavni centar za kulturno-prosvjetni rad. Ova organizacija je nabavljala knjige i primala razne novine, a preko četrdeset obitelji bilo je pretplaćeno na novine „Delo“ koje su izlazile u Trstu.

Na izvanrednom sastanku održanom 25. travnja 1921. u Rukavcu zaključeno je da se za prvi svibanj pozove ljude da se okupe na Štranjgi i da odatle krenu prema Opatiji.

Ujutro oko 9 sati pristizali su stanovnici iz Rukavca, Bregi, Anjeli, Veprinca, Opatije, Jušića, Mihotića, Matulja i ostalih okolnih sela.

Krenuli su u koloni, pjevajući hrvatske pjesme, noseći male hrvatske trobojke i crvene zastavice, s namjerom da miting održe u Opatiji.

Na raskršću prema Opatiji karabinjeri su zapriječili put pa je povorka umjesto prema Opatiji krenula prema Kaliću, a na čelu kolone Marica Mohorovičić je razvila crvenu zastavu opšivenu sa zlatnim resama, uz skandiranje mnoštva ljudi – živjela sloboda.

Dvadesetak karabinjera uzalud ih je pokušavalo zaustaviti. Na Kaliću, kod kuće Šepić u Gornjem Rukavcu povorka se zaustavila. Obraćajući se skupu, Milan Pošćić je rekao: „Mi slavimo danas 1. maj s čvrstim uvjerenjem da naše ropstvo neće dugo trajati. Mi znamo da će naša sloboda doći, pa makar budu talijanski imperijalisti protiv nas upotrijebili bilo kakvo oružje.“

Marica Mohorovičić iz Opatije svoj govor na mitingu završila je riječima: „Tuđinci koji su došli u našu zemlju stoje protiv nas s oružjem u ruci, ali mi znamo i duboko vjerujemo da će doći dan kada ćemo mi živjeti u slobodi i kada ćemo stjerati iz naše zemlje tuđinske porobljivače.“

S pojačanim snagama karabinjeri rastjeruju okupljene ljude na mitingu, ali u pokušaju da se domognu crvene zastave koja se je vijorila na skadnju Šepićeve kuće nisu uspjeli jer su je mještani sakrili.

Uslijedile su premetačine po kućama i uhićenja, a koncem 1921. karabinjeri razbijaju prostorije čitaonice , a sve knjige odvoze sa sobom i spaljuju na trgu u Opatiji.

Na okruglom stolu

Ali ovaj miting ostavio je dubok trag među stanovnicima ovog kraja i njihovoj želji za oslobođenje i priključenje matici zemlji.

Jer i nakon gotovo 20 godina nakon pripojenja Kraljevini Italiji, na zaprepaštenje fašista, na brdu Orljak postavljana je crvena zastava. To je pokazalo fašistima da narod ovog kraja ne prihvaća fašističku vladavinu i da svi samo čekaju priliku da se oslobode tog fašističkog jarma.

Učešćem u narodnooslobodilačkom ratu i podnijetim žrtvama ljudi ovog kraja su potvrdili spremnost da tu slobodu i ostvare.

1. svibnja 1946. godine održan je ponovni miting na kojem se je iskazivala radost stečenom slobodom i pripojenjem ovog kraja matici zemlji ali i u znak sjećanja na sudionike mitinga iz 1921. godine

Program su obogatile dvjema recitacijama Drage Gervaisa učenice Antonela Kusturin, Veronika Corallini, Iva Laginja, Glorija Glavić i učenik Adrijan Ružić.

Prisutni na okruglom stolu nagradili su učenike burnim aplauzom.

Budući da su 3. svibnja 1945. oslobođeni Rukavac i Matulji, prisutne se podsjetilo da je ovo oslobađanje izvršila 2. brigada 9. dalmatinske udarne divizije NOV i Kvarnerski odred mornaričke pješadije napadom na snage 3.200 njemačkih vojnika i nešto četnika popa Đuića na području od Voloskog do Rukavca i Matulja. U borbama koje su trajale od 30. travnja uspjelo se osloboditi Rukavac i Matulje tek 3. svibnja u poslijepodnevnim satima.

Po prvi puta su, zahvaljujući Vinku Šepiću –Čiškinemu, prezentirane i fotografije poginulih boraca iz Rukavca koje je on sačuvao.

D.Š.