13. srpnja 2017. obilježena je u selu Kućeli 75. godišnjica osnivanja prve partizanske grupe na Liburniji – jezgre 1. Istarske partizanske čete.

Na obilježavanju su bili nazočni načelnik Općine Matulji Mario Ćiković, zamjenica načelnika Eni Šebalj, potpredsjednik SABA PGŽ-a Vilim Malnar, predsjednik UABA Liburnije Branko Afrić, dio članova UABA Liburnije i mještani Kućela. Pored ostalih na skupu je bio nazočan partizanski borac Romano Grbac, koji je preživio marš preko Matić poljane u ledenoj noći 28./29.02.1944. i sve ostale ratne nedaće. Na skupu je bila nazočna i Milica Kućel, aktivistica NOP-a Kućeli -Rukavac, koja je kao šesnaestogodišnja djevojka tijekom NOB-a nosila „partizansku poštu“ i hranu partizanima u šumu. Njih su nazočni na skupu nagradili pljeskom, a načelnik Marijo Ćiković u znak pažnje poklonio je Milici Kućel buketić cvijeća.

Delegacija UABA Liburnije Podružnice Matulji i Mjesnog odbora Kućeli položila je vijenac uz spomenik poginulim borcima 1. Partizanske čete Stanku i Joakimu Jurdani i bratu im Ivanu, te im odala počast kao i svim borcima NOR-a, žrtvama fašističkog terora i braniteljima Domovinskog rata.

Obraćajući se skupu, predsjednica vijeća Mjesnog odbora Kućeli Karin Mohorić je rekla:

„Drago nam je da danas, zajedno s vama ovim obilježavanjem možemo iskazati poštovanje i zahvalnost tim ljudima koji su na anektiranom području Kraljevine Italije osnovali prvu partizansku borbenu grupu – jezgru 1. partizanske čete na Liburniji.

Ovim obilježavanjem evociramo sjećanja na događaje i ljude koji su u tom mračnom vremenu dali svoj doprinos kroz Narodnooslobodilački pokret, kroz borbu i prinijete žrtve za oslobođenje od talijanskog fašizma i njemačkog nacizma te pripojenje i ovog kraja matici zemlji Hrvatskoj.

O tom vremenu i događajima svjedoče spomen obilježja na spaljenoj i miniranoj kući braće Stanka i Joakima Jurdane u našem selu Kućeli kao i spomen-ploča u Grdom žlebu, na mjestu osnivanja 1. partizanske borbene grupe – jezgri 1. partizanske čete na Liburniji ali i brojni pisani dokumenti i knjige.

Uz malobrojne žive svjedoke tog vremena prenosi se s koljena na koljeno sjećanje na događaj kada su 07. srpnja 1942. talijanski vojnici i karabinjeri opkolili kuću broj 70 u Kućelima i u borbi ranili Mošu Albaharija i Miru Grakalića, te ih zarobili zajedno s Brajan Jakovom. Kuću su opljačkali, imovinu konfiscirali, uhitili Joakima Jurdanu i suprugu Pepicu, te Ivana Brajana i suprugu Albinu i malodobne djevojčice Ivanku i Senku.

U ovom je području s izuzetno jakom kontrolom teritorija uz brojne formacije talijanske vojske, karabinjera i granične policije s brojnim kasarnama, bunkerima i stražama djelovao već 1942. godine odbor Narodno oslobodilačkog pokreta. On je imao značajnu ulogu u prikupljanju oružja, intendantske opreme i lijekova a nešto kasnije i u ustroju kurirske službe za prenošenje partizanske pošte, hrane i lijekova .

Jedna od živih aktivistica koja je nosila partizansku poštu, hranu i lijekove do partizanske baze u Lisini i drugdje je i moja nona, tada kao mlada šesnaestogodišnja djevojka, Milica Kućel.

Ti događaji i ljudi koji su učestvovali u njima dio su naše povijesti, naše povijesne istine i dio identiteta ovog mjesta. Zato ih se i mi s poštovanjem sjećamo i nakon 72 godine od završetka Drugog svjetskog rata.

O razvojnom putu osnivanja i formiranja 1. Istarske čete rečeno je slijedeće:

Početak razvojnog puta osnivanja 1. Istarske partizanske čete započeo je dolaskom grupe partizana iz Brkinske čete pod zapovjedništvom Ivana Brozine Slovana na područje Grdog žleba kraj sela Kućeli 21. lipnja 1942. godine. Brozina Slovan je stupio u vezu s predsjednikom Odbora NOP-a Kućeli –Rukavac Brajan Jakovom.

Oni su se poznavali od ranije naime već ljeti 15.08.1941. godine, odmah nakon sastanka aktivista kod sela Mihelići, organizacija NOP-a Kućeli – Rukavac, u jednoj jami kraj sela Kućeli stvara prvo tajno skladište naoružanja, municije, eksploziva i opreme koje u proljeće 1942. godine Brajan Jakov predaje Ivanu Brozini Slovanu za potrebe „Brkinske čete“ i njegove partizanske grupe.

O dolasku grupe partizana iz Brkinske čete obaviješten je Moša Albahari član štaba 2. primorsko- goranskog partizanskog odreda i on zajedno sa Miroslavom Grakalićem dolazi u Grdi žleb gdje je održao sastanak 5. srpnja 1942. sa slovenskom partizanskom grupom i rukovodstvom NOP-a Kućeli- Rukavac i Zvoneća. Na sastanku je donijeto niz važnih odluka, a uz ostalo zaključeno da se formira partizanska četa i da se nastavi s organizacijom NOPa na širem području. Postojećoj grupi boraca priključili su se i Anton Mihić koji je izbjegao uhićenje u Rijeci i Stanko Jurdana i Joakim Jurdana iz Kućeli.

6. srpnja Moša Albahari i Miroslav Grakalić odlaze na važan sastanak u Rijeku,a 7. srpnja se vraćaju.

U Spinčićima ih sačekuju kuriri Stanko i Joakim Jurdana dok ih Brajan Jakov i Brozina Slovan čekaju u Grdom Žlebu.

No umjesto u Grdi žleb oni odlaze pravo u kuću Ivana i Jakova Brajana što će se pokazati kao velika greška.

Pretpostavlja se da je talijanski vojnik, koji je iz kasarne u Pišćini dolazio po mlijeko u Kućele, uočio 4 muškarca kako ulaze u kuću broj 70 i o tome obavijestio nadređene.

Vojnici i karabinjeri opkolili su kuću oko 22 sata. Moša Albahari, Miro Grakalić , Joakim i Stanko Jurdana ulaze unutarnjim stepenicama u podrum. Kada su talijanski vojnici upali u podrum Moša Albahari i Miro Grakalić pružaju otpor, ali u borbi s talijanskim vojnicima bivaju ranjeni i zarobljeni.

StankoJurdana se bio sakrio u jednu praznu bačvu pa ga talijani nisu zarobili, jer su obaviješteni da su u kuću ušla 4 muškarca, a četiri su i zarobili.

Hapšenjem Moše Albaharija, Miroslava Grakalića, Jakova Brajana i Joakima Jurdane 07. srpnja 1942. godine, Slovanova partizanska grupa mijenja mjesto logorovanja na Jasenovac u Lisini, a potom 15. srpnja prelazi na novo mjesto svog logora u Mlajskim grižama nedaleko Planinarskog doma „Paulovatz“ na Planiku ali i nadalje održavaju vezu preko Lisine s preostalim aktivistima iz NOP-a Kućeli Rukavac, ali i s organizacijom NOP-a iz sela Škrapne, Zvoneće i Brguda.

Anton Dobrec Bončić, zakupnik Planinarskog doma pomaže partizanskoj grup u ishrani ali i uspostavi veza preko Planika sa Brgudcem Semićem i Brestom pod Učkom. Uz pomoć Josipa Kusturina – Fabije iz Vedeža partizanska grupa uspostavila je vezu s dobro organiziranim odborima ili povjerenicima NOP-a Veprinštine, Poljanštine i Lovranštine i tako se stvara solidna baza i oslonac na kojoj se osnivaju nove organizacije NOP-a.

Radi ostvarenja izravne veze sa štabom Drugog primorsko-goranskog partizanskog odreda i štabom Pete operativne zone u Gorskom kotaru Brozina Slovan se zajedno s Josipom Šustarom, Mihom i Ivanom Frolom Vojnovićem probija kroz „rupu“ u dobro čuvanoj nekadašnjoj granici i preko kastavskog punkta dolazi u štab u Tršću kraj Gerova 20. kolovoza 1942. u pratnji Silva Milenića Lovre.

Tu su zatekli 7 iskusnih partizana s područja Istre i Kastavštine koji su pridodani Slovanovoj grupi na Planiku kao 5. četa 2. bataljuna „Vladimir Gortan“ 2 PG NOP odreda, a za komandira je postavljen Anton Raspor Španjolac. Na Planik su stigli 1. rujna 1942. godine.

22. kolovoza 1942. Talijani organiziraju „čišćenje“ područja istočnih padina Učke i potoka Banina. U toj akciji pogiba Antonio Mihich-Toni, prvi partizan koji je poginuo u Istri.

Uz pristigle borce iz Gorskog kotara 1.rujna, te priključenjem novih boraca, uglavnom dezertera iz talijanske vojske četa je tijekom narednih dana narasla na 27 boraca. I time je završen ustroj te čete kao 5. čete 2. bataljuna „Vladimir Gortan“ 2 PG NOP odreda,

Baza ove čete postala je glavni centar gdje su se slijevale kurirske veze iz cijele Istre, Liburnije, kastavskog logora preko kojeg se dalje odašiljala partizanska štampa i pošta.

Pored političkog djelovanja i stvaranja oslonca po selima oko Učke i Planika četa je organizirala i nekoliko manjih akcija.

Noću 27./28. listopada 1942. godine, uoči velikog fašističkog blagdana 20. obljetnice dolaska fašizma na vlast, četa je između Rukavca i Jurdana dignula u zrak transportni vlak. Tom prilikom uništeno je 16 metara pruge, nekoliko vagona, a prema nekim podacima stradalo je i oko 120 talijanskih i njemačkih vojnika, a promet je bio obustavljen 16 sati.

29. studenog 1942. talijanska vojska u jačini od 20.000 vojnika, karabinjera i fašističke milicije izvršila je blokadu cijelog masiva Planika, ali četu nije uspjela naći. No na jednu njihovu zasjedu naišli su Stanko Jurdana i Rudolf Ljubičić. Stanko je zapucao i poginuo, a Ljubičić se predao i otkrio lokaciju logora. No četa se uspjela izvući iz obruča, ali zbog stalnog krstarenja Talijana na ovom području bila je prinuđena da se privremeno povuče. Nekoliko je partizana otišlo u sastav Brkinske čete u Slovenskom primorju, dok su ostali otišli u Kastavski logor na Obruču kod Risnjaka.

Zbog Izdaje Ljubičića fašisti su na cijelom području Liburnije zaveli žestok teror u kojem je stradalo 60 aktivista, a 12. studenog u Rimu su osuđeni i streljani Moša Albahari i Miroslav Grakalić, a Brajan Jakov je osuđen na 16 godina zatvora. Moša Albahari im nije rekao čak ni svoje ime. Pogubljen je pod konspirativnim imenom Vitorio Blecich.

Iako se ova četa nije mogla održati na terenu Istre, njenom višemjesečnom aktivnošću stvorena su nova uporišta NOP-a i organizirano 195 NOO ili povjerenika u selima Istre i Liburnije i podignut borbeni moral kod naroda.

Narod je ovu četu i dalje nazivao 1. Istarskom partizanskom četom. Ona je od svog dolaska 21. lipnja 1942. u Grdi žleb pa nadalje do 05. prosinca 1942. svojim životom, radom i djelovanjem dala osnovni pečat cjelokupnoj aktivnosti i razvitku NOB-a u Istri. To je bila prva regularna i organizirana oružana partizanska grupa u Istri,-klica buduće Istarske divizije. Prvi urednik partizanskih novina „Glasa Istre“ Ante Drndić napisao je 1943. godine „Ova je četa upalila iskru ustanka u I s t r i “.

Zato i danas ovim našim obilježavanjem, našim sjećanjem na osnutak 1. partizanske čete i iskazujemo bar mali dio naše zahvalnosti i poštovanje prema tim borcima, našim susjedima, partizanima i svim antifašistima koji su krenuli snagom svog uvjerenja u borbu protiv nadmoćnog neprijatelja s vjerom da će konačno moći skinuti svoje okove fašizma i svojoj djeci osigurati slobodu ponovno sjedinjeni sa svojim sunarodnjacima u krilu matice zemlje Hrvatske s novo utvrđenim granicama.

Isto tako želimo se uvijek ponovno zahvaliti i Hrvatskim braniteljima što su te granice obranili i očuvali u Domovinskom ratu od 1991.-1995. godine.

D. Š.