24. kolovoza 2017. godine održan je u dvorani Doma „Hangar“ okrugli stol na temu „Talijanski logori u Primorju i Dalmaciji od 1941. -1943.“

Uz 35 članova UABA Liburnije na okruglom stolu su bili nazočni i predsjednik SABA PGŽ-a Dinko Tamarut , predsjednik UABA Grada Kastva, Ivica Rubeša, predsjednik UABA Opatije Bruno Starčić i Oleg Mandić.

Na okruglom stolu su se obnovila

sjećanja na talijanske logore u Primorju i Dalmaciji sa svim patnjama i stradanjima zatočenika poglavito u logoru Kampor na Rabu i Molatu u Dalmaciji.

Istaknuto je da održavanje ovog okruglog stola prethodi posjetu članova UABA Liburnije na obilježavanju oslobođenja logora Kampor na Rabu 09. rujna 2017. godine. Pozdravljajući prisutne, predsjednik UABA Liburnije Branko Afrić je rekao:

„Prošle su 74 godine od oslobađanja zatočenih iz talijanskih logora u Primorju i Dalmaciji. Malo je još živih svjedoka tih događanja, ali zahvaljujući svima onima koji su prikupljali podatke iz dostupnih arhiva, temeljem svjedočanstva zatočenih u logorima, prikupljenih i objavljenih fotografija, možemo i danas sagledati težinu stradanja i tragediju tisuće stanovnika koji su prošli te talijanske logore.

Temeljem tih podataka kroz ovaj okrugli stol danas, reći ćemo kada, zašto i gdje je fašistička Kraljevina Italija u Primorju i Dalmaciji otvarala koncentracijske logore te metodama kojima su se koristili u pokušajima suzbijanja narodnooslobodilačkog i antifašističkog pokreta u Primorju, Gorskom kotaru i Dalmaciji.

09.rujna ove godine, odati ćemo počast nevinim zatočenicima logora na groblju u Kamporu.“

Na okruglom stolu se podsjetilo nazočne da je nakon Rapalskog ugovora 1920. kojim je Kraljevina Italija anektirala Trst, Goricu, Gradišku i dio Kranjske, Istru, dio Kastavštine, Zadar, otoke Cres, Lošinj, Palagružu, Lastovo i Sušac započela sistematsku denacionalizaciju hrvatskog i slovenskog življa na ovim prostorima. Sa zatvaranjem hrvatskih škola, mijenjanjem imena i prezimena stanovnika, naziva mjesta i toponima, postavljanjem talijanskih učitelja u škole, zabranom korištenja materinjeg jezika i govora na javnim mjestima raste i nezadovoljstvo ljudi na anektiranom području, a posebno nakon uvođenja fašističke diktature..

Istaknuto je da je nakon napada Nijemaca i njihovih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju 06. travnja 1941. kao i proglašenja Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. talijanska vojska 11. travnja prešla bez otpora talijansko –jugoslavensku granicu preko mosta na Rječini te dijelom snaga nastupila u pravcu Grobinštine i Gorskog kotara, a dijelom snaga u pravcu Dalmacije.

Rimskim ugovorom od 18.05.1941. između Kraljevine Italije i NDH definirane su međusobne granice. Po tom ugovoru Italija je dobila Područje oko Zadra, te Šibenik, Split, otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu, Mljet, Boku Kotorsku i dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.

Granica novo ustrojene riječke provincije išla je od Bakarca preko Hreljina do ispod Delnica, na Čabar, a uključivala je i Kotar Kastav i otoke Krk i Rab.

I na ovom području Talijani započinju s denacionalizacijom stanovništva što izaziva revolt i otpor ljudi. Širi se Narodnooslobodilački pokret na okupiranom području i osnivaju prve partizanske jedinice koje Talijani žele uništiti i zato pokreću više ofenziva. operaciju “Risnjak” 12. 07.-15.08.1942., “Rošku” ofenzivu od 16.07.-14.11.1942., ofenzivu “Velika Kapela” od 16.-29. rujna1942.

Uz to uspostavljaju posebne kaznene odrede u okolici Sušaka, na Grobinštini , Kastavštini , Čabarskom i Gerovskom kraju, te dijelu Delničkog kotara ,Crikveničko -Novljanskom kraju i Drežnici.

Talijani počinju sa sistematskim progonima i zatvaranjima članova obitelji partizana, antifašistima i svim sumnjivim osobama. Strijeljaju čitave grupe ljudi, vješaju, spaljuju pojedine kuće i čitava naselja, pljačkaju pokretnu imovinu i odvode u internaciju stanovnike brojnih sela. Najveći teror nad stanovništvom vrše od 27.06.-01.08.1942.

Među ostalim zločinima Talijani su 12. srpnja 1942. strijeljali 95 zatečenih muških žitelja sela Podhum i odveli u koncentracioni logor 889 žitelja tog sela, zapalili 370 kuća i 124 gospodarska objekta te zaplijenili 3.000 grla goveda i ovaca.

Zbog velikog broja interniranih stanovnika s područja Slovenije, Čabra, Gerova i dijela Primorja organiziraju se logori na području Riječke provincije, u Lovranu, Bakru, Kraljevici i u Kamporu na Rabu.

Logor Lovran utemeljen je pokraj studenog 1941. u hotelu „Park“ s kapacitom 300 ljudi. Prvi internircI dovedeni su 05. 12. 1941 s područja Matulja, Kastva, Podhuma, Pašca i Lovrana. U srpnju dolazi još 2.000 interniraca, među njima i 889 osoba od čega 412 djece internirano iz Podhuma. Zbog nedovoljnog kapaciteta za smještaj se koristilo i dvorište hotela i zgrada Hidroterapije. Ovo je bio sabirni logor koji je imao tranzitnu funkciju jer su nakon mjesec dana zatočenici prebacivani u koncentracijske logore u Italiji. Kroz ovaj logor prošlo više od 3.000 zatočenih osoba. Logor u Lovranu ukinut je 01. ožujka 1943. Zbog kratkoće zadržavanja i mogućnosti da primaju pakete s hranom u ovom logoru nije bilo mrtvih zatočenika.

Logor Bakar je osnovan u ožujku 1942. na području nekadašnje tvornice cementa. Imao je tranzitnu namjenu. Prvih 136 zatočenika dovedeno je u logor iz bribirskih sela u ožujku 1942. Planiran je za smještaj oko 600 ljudi u 6 baraka i konjušnici. Logor je bio osiguran trostrukim redom bodljikave žice sa stražarima na svakih 50 metara. U ovaj je logor od 30.07.-02.08.1942. dovedeno 3.145 osoba iz Čabarskog i Delničkog kotara. Zbog prenapučenosti, gladi, nedostatka pokrivača i slame umrlo je 85 zatočenika.

Logor Kraljevica osnovan je sredinom ljeta 1942. godine u blizini dvorca Frankopana.

U 8 baraka i 4 konjušnice smješteno je oko 1000 ljudi. Logor je imao tranzitnu namjenu.

Zabilježeni su smrtni slučajevi ali nije poznat broj umrlih od fizičke iscrpljenosti uslijed gladi, higijenskih uvjeta i prenatrpanosti.

Već krajem kolovoza 1942. Logor je ispražnjen, a 01. rujna 1942. u njega se dovode nove grupe Židova. Logor je raspušten 8. rujna 1943.

Koncentracijski logor Rab izgrađen je između zaljeva Sv. Eufemije i zaljeva Kampor u polju kraj sela Kampor. Logor je bio ograđen s tri reda bodljikave žice, a osiguravalo ga je 2.200 talijanskih vojnika i karabinjera.

Osnovan je 27.07.1942 po zapovjedi Mario Roate, zapovjednika talijanske 2.armije kada je nakon napada na Kočevski rog (Roške ofenzive) u Ljubljanskoj provinciji došlo do „čišćenja“ cijelog područja, a velik broj uhićenih stanovnika nije se mogao transportirati u logore u Italiji jer su bili prepuni. Kroz logor Kampor prošlo je oko 15 000 Hrvata, Slovenaca i Židova. (2/3 Slovenaca, 1/3 Hrvata pretežno iz Gorskog kotara te manji dio iz Primorja i iza 29.05.1943. i 3.336 Židova) Zatočenici su spavali i po šestorica u šatoru sa samo jednom dekom i malo slame jer je 95 drvenih baraka izgrađeno tek u siječnju 1943. Među zatočenima je bilo i 2.000 djece. Za svaki prekršaj u logoru Talijani su vezivali zatočenike na središnjem trgu pri čemu je vezani morao stajati na vršcima prstiju od 2 sata pa na više.

Zatočenici su dnevno dobivali šalicu tople vode s nekoliko zrna riže ili tjestenine, 1 kruh od 100 grama i 50 grama krumpira, ponekad i malo sira. Nakon kraćeg vremena ljudi su nalikovali na sablasti, a najduže živjeli 3 mjeseca.

Neljudski životni uvjeti, glad, bolesti i nasilje nad zatočenicima prouzročili su masovno umiranje logoraša. Harale su crijevne i druge zarazne bolesti. Ne postoje točni podaci o broju umrlih jer se tek u veljači 1943. počela voditi kartoteka interniraca. Mrtvi su često sahranjivani i po troje u jednom lijesu a na križevima je upisano samo po jedno ime.

Prema Francescu Giacomelliu, jedno vrijeme pisaru u Logoru Kampor, u Logoru je umrlo od neishranjenosti i batina preko 3.200 interniraca od čega preko stotinu djece.

Prema procjenama komisije za utvrđivanje zločina okupatora u ovom logoru je umrlo 4.641 zatočenika. Na groblju u Kamporu poznata su imena tek 1490 umrlih od čega 150 djece, dok je još 800 logoraša umrlo u transportu do logora Gonars i Padovu u Italiji.

U vrijeme kapitulacije Italije 8. rujna 1943. u logoru je bilo 4.500 interniraca i oko 2.000 naoružanih Talijana. Akciju razoružanja i predaja Talijana u logoru 11. rujna 1943. vodio je Izvršni odbor Osvobodilne fronte Slovenije.

Oslobođeni logoraši 11. rujna 1943. osnovali su Rapsku brigadu u kojoj je bio i jedan Židovski bataljun i Kastavska četa boraca. Rapska brigada je imala 1.700 boraca.

12. rujna 1943. Rab su napustile talijanske vojne jedinice i većina civila. Za sobom su ostavili pustoš i više tisuća mrtvih na groblju u Kamporu.

Talijanski logori u Dalmaciji su osnovani u Vodicama, Divuljama, Biogradu, Ugljanu, Sumartinu, Postirama, Milni, Nerežišću, u gradu Hvaru, u Gružu, u Kuparima, na Lopudu, Zlarinu, Mamuli i Prevlaci i svakako jedan od najstrašnijih logor na Molatu.

Logor na Molatu osnovao je fašistički guverner anektirane Dalmacije Giusepe Bastianini dekretom od 27. lipnja 1942.

Zvali su ga logorom smrti ili logorom živih mrtvaca.

Od 20. srpnja 1942.do 8. rujna 1943. kroz ovaj je logor prošlo između 10.000 i 20.000 zatočenika. Na Molat su dopremani internirani iz Šibenika, Zlarina, Tisna, Malog i Velikog Iža i okolnih otočnih mjesta.

Logor je bio ograđen bodljikavom žicom s 5 karaula. Ljudi su u početku bili smješteni pod šatore, a potom u 8 baraka. Osiguravalo ga je 500 vojnika i 180 karabinjera, a patrolni brod s jakim naoružanjem i reflektorima kontrolirao je more uz otok.

U logor su internirani članovi obitelji partizana i ostali protivnici fašističke vlasti.

Hrana je bila užasna, sastojala se od 100 grama kruha dnevno po osobi i dva obroka tople vode u kojoj bi bilo nekoliko zrna riže.

Često su Talijani danima izgladnjivali zatvorenike, a onda bi, na sredinu logora prosuli pokvarenu hranu iz paketa, te pustili logoraše da se tuku oko hrane, dok bi oni sa strane navijali i poticali ih na borbu oko svakog zalogaja.

Davali bi im izjutra po dvije pokvarene slane srdele, uslijed čega bi ih morila teška žeđ, a do vode nisu mogli doći.

U logoru se umiralo od gladi, žeđi, hladnoće i batinanja, harale su najstrašnije bolesti tifus, svrab i malarija U prvih osam mjeseci postojanja logora umrle su 422 osobe.

Tri puta tjedno dolazio je na otok brod Ammiraglio Viotti kako bi odvezao dio zatvorenika – taoca na strijeljanje, a svatko od taoca je očekivao da je danas on na redu.

Tijekom postojanja umrlo je 700, a odvedeno na strijeljanje 300 ljudi. Kad se popunilo mjesno groblje, umrle zatočenike pokapali su na brežuljku zvanom Hrica u šumi. Za pokapanje umrlih zatočenika bili su zaduženi sami zatočenici. Logor je oslobođen 8. rujna 1943. Talijanski vojnici su bez posljedica napustili Molat i odvezli se u Italiju.

Kroz više od 20 talijanskih koncentracijskih logora prošlo je oko 35 000 ljudi. Za zločine počinjene u ovim logorima koji su bili gubilište nevinih, uglavnom žena i djece nitko nije nikad odgovarao. Pored Narcise Lengel-Krizman, Josipa Grbelja,Ivana Kovačića, Slavka Malnara, Janeža Hermana, Ivan Malnara o talijanskim logorima pisali su i drugi.

Među inim i ugledni talijanski povjesničar, predsjednik Znanstvene zaklade Ferramonti i jedan od najpoznatijih stručnjaka za talijanski fašistički pokret. U svojoj knjizi ‘Mussolinijevi logori’ opisao je patnje fašističkih zatočenika na Rabu i Molatu, a izdanje te knjige šokiralo je Italijane.

On je jedini postavio 1998. spomen-ploču svim žrtvama logora Kampor u ime Fondazione Feramonti na kojoj piše“ U spomen onima koji su 1942/1943. bili zatočeni, trpjeli i umirali po nalogu fašističke Italije.

D.Š.