U organizaciji UABA Liburnije Podružnice Matulji uz nazočnost zamjenika načelnika Općine Matulji Vedrana  Kinkele  obilježen je Dan antifašističke borbe uz odavanje počasti i polaganje vijenaca na spomen obilježjima poginulih boraca i žrtava fašističkog terora na području Općine Matulji.

Prisutnima su se obratili Predsjednik Podružnice Matulji Jozo Anić i  zamjenik načelnika Općine Matulji Vedran Kinkela.

Zamjenik načelnika je istakao da mu je zadovoljstvo prisustvovati ovom obilježavanju kojim izražavamo poštovanje partizanskim borcima i žrtvama fašističkog terora koji su omogućili da  žitelji i ovog našeg kraja dočekaju slobodu ponovno pripojeni svojoj matici zemlji Hrvatskoj nakon  godina provedenih pod talijanskim fašizmom i njemačkim nacizmom.

Da bi se oslobodili od tog fašističkog zla u Narodnooslobodilačkoj borbi s područja  Općine Matulji svoj život su dala 252 borca i 369 žrtava fašističkog terora, a uništene su 442 kuće, 4 škole, 2 crkve i 402 štale, naglasio je Jozo Anić.

Te  borce i žrtve fašističkog terora ne smijemo zaboraviti, kao i branitelje Domovinskog rata koji su   slobodu i granice svoje domovine morali ponovno braniti i koji su je obranili u Domovinskom ratu.

Istaknuo je da je zato na nama  da ukazujemo  i  borimo se za vrijednosti ljudskih prava, za razvijanje tolerancije i demokracije u društvu,  protiv mržnje, netrpeljivosti i nasilja prema ljudima zbog druge nacije, vjere, boje kože, drukčijeg svjetonazora ili mišljenja.

Jer mržnja vodi nasilju.

Nasilje otvara vrata osveti, a osveta novu mržnju. I zato nam ovi primjeri iz prošlosti trebaju poslužiti kao opomena i iskustvo da gradimo svoju budućnost u toleranciji i ljubavi, a ne mržnji.

U svom obraćanju prisutnima predsjednik Mjesnog odbora Rukavac Valter Kinkela je između ostalog rekao:

„Danas obilježavamo dan kada se je na tlu okupirane Europe u Hrvatskoj  osnovao prvi partizanski  odred da bi rekli ne fašizmu i nacizmu i njihovoj ideologiji, rasizma, ekstremnog nacionalizma, totalitarizma i nasilja. Taj antifašistički pokret bio je od presudnog značaja i za naš kraj u kojem se borba protiv fašizma i nacizma odvijala u drugačijim povijesnim okolnostima.  Mještani Rukavca, Liburnije, Istre koji su bili pripojeni Kraljevini Italiji po nepravednom Rapalskom ugovoru 1920. osjetili su to zlo s fašističkom  vladavinom već od 1922. godine.

Fašisti su odnarođivanje htjeli provesti  zatvaranjem hrvatskih škola, kulturnih ustanova, zabranom hrvatskom i slovenskom življu da se služe svojim materinjim jezikom u školama, ustanovama, na propovijedima u crkvi, na javnim mjestima, uz mijenjanje imena mjesta, toponima kao i mnogih građana i obitelji.

Da bi proveli svoj plan prožet ekstremnim nacionalizmom, rasizmom i totalitarizmom, koristili su  metode  batinanja ili ubojstva rodoljuba preko fašističkih skupina (Squadre di combattimento), prisilnog ispijanja ricinusovog ulja,  pljenidbe imovine, maltretiranja i progon hrvatskih učitelja i svećenika, spaljivanje knjiga pisanih na hrvatskim jeziku, uništavanjem hrvatskih i slovenskih domova kulture i čitaonica, paljevinama, rigoroznim presudama za obične političke  delikte ili pjevanje na materinjem jeziku, kao i internacije za nepoćudne.

Talijani su  punih 20 godina utvrđivali staru talijansko – jugoslavensku granicu  rovovima, bunkerima i bodljikavom žicom, osiguravali ovo pogranično područje brojnim karabinjerskim stanicama, stanicama financijske straže, jedinicama oružane fašističke milicije „crnokošuljaša“,  stanicama „šumske milicije,“ brojnim organima javne i tajne sigurnosti (Publika sicurezza i Questura) uz  organe i organizacije fašističke stranke (Partito nacionale fašista) i fašizirane organe vlasti na nivou općine te jakih snaga vojnih jedinica po selima sjeveroistočnih padina Učke, Planika, Lisine i područja od Klane do Postojne i držali pod kontrolom svako naselje pa i svaku kuću uz neposrednu graničnu liniju.“

Valter Kinkela je u nastavku govorio o sastanku aktivista s Mošom Albaharijem 15. Kolovoza 1941., o stvaranju organizacije NOP-a Kućeli –Rukavac, stvaranju prvog skladišta naoružanja, dolasku prve grupa partizana koja se izdvojila iz Brkinske partizanske čete i postala jezgro za osnivanje Prve partizanske čete u Istri s kojom se je sastao Moša Albahari i Miroslav Grakalićn u Grdom Žlebu kod sela Kućeli 05.srpnja 1942. godine.  Govorio je i o hapšenju Moše Albaharija, Miroslava Grakalića i Brajan Jakova a što je za  posljedicu imalo da se Prva partizanska četa oformila dosta kasnije  na Planiku. Govorio je i o akciji miniranja pruge između Rukavca i Jušića 27/28 listopada 1942. i odjeku te akcije.

A kada je Italija kapitulirala, bilo je to veliko ushićenje, euforija sreće i zanosa očekivane slobode. No svi su bili svjesni da fašizam nije pobijeđen sve dok se ne poraze nacističke snage Hitlerove Njemačke. I zato je tisuće ljudi uzelo puške u ruke, a među njima i dio naših mladića Rukavčana dolazi iz italije i uključuje se u partizanske jedinice NOV-a. a dio njih se uključuje u prekomorske brigade.

No ta sreća očekivane slobode kratko je trajala. U zastrašujućoj ofenzivi „Istrien“u listopadu 1943 u neravnopravnoj borbi s nadmoćnim njemačkim snagama u ljudstvu, naoružanju i tehnici poginulo je oko 2000 boraca iz  istarskih partizanskih jedinica. Nijemci su u toj ofenzivi  poubijali na najbrutalniji način i 2.000 ljudi, uglavnom nedužnih staraca, žena i djece s područja Istre, našeg krasa i Liburnije, a oko 1200 ljudi uhićeno od čega 420 ljudi otpremljeno u koncentracione Logore.

U  kasnijim svojevrsnim kaznenim akcijama tijekom 1944. godine Nijemci su nastavili s paljevinom, pljačkom i krvavim iživljavanjem na žiteljima mnogobrojnih sela pa i naših Muna, Žejana i najvećim zločinom u Lipi. Bio je to najkrvaviji i najtragičniji događaj u ukupnom povijesnom pamćenju Istre.

Eto protiv takvih nacističko- fašističkih okupatora, koji su u ime svoje fašističke ideologije i rasnih zakona vojnim snagama činili neshvatljive zločine, poginulo je i ovih naših 50. susjeda 50. partizana, 50. antifašista čija su imena uklesana u ovaj spomenik zajedno s 6 žrtava fašističkog terora Rukavca.

Oni nisu dočekali kapitulaciju 97. njemačkog korpusa u Ilirskoj Bistrici 7. svibnja 1945. godine, nisu doživjeli kapitulaciju Trećeg Reicha 9. svibnja 1945. i pobjedu antifašističke koalicije  bez koje ne bi bilo ni današnje Europe.

Nisu  dočekali slobodu, o kojoj su sanjali, ali su svojom borbom doprinijeli da se taj fašizam pobjedi, da nove generacije mogu živjeti u slobodi, u miru.

Zahvaljujući toj borbi i tim žrtvama, ostvaren je dvadeset petogodišnji san svih ljudi ovog kraja, Istre i kao i drugih krajeva da se oslobode talijanskog fašizma i njemačkog nacizma i pripoje svojoj matici zemlji Hrvatskoj u današnjim granicama.

Zato i ti naši antifašisti koji su se borili za slobodu i demokraciju, za dostojanstvo svakoga čovjeka i slobodu svog naroda zaslužuju respekt i sjećanje.

I zato i danas našim antifašističkim borcima iskazujemo veliku zahvalnost i poštovanje što su u temelje slobodne Hrvatske ugradili najdragocjenije, svoje živote da bismo živjeli slobodni u granicama današnje Hrvatske, kao što i braniteljima Domovinskog rata zahvaljujemo što su slobodu i te granice obranili.“

Delegacija je položila vijence i svijeće i odala počast poginulim borcima  uz spomenike u Mihotićima, Bregima, Rukavcu, Permanima, kod spomenika Vladimiru Švalbi, u Velim Lazima, Rupi, na Štranjgi.

Govor predsjednika MO Rukavac, Valtera Kinkele , možete pročitati na ovom linku…