Kod spomenika u Lisini

Dio članova UABA Liburnije Podružnice Lovran predvođeni predsjednikom Podružnice Dejanom Galovićem i općinskim načelnikom Lovrana Alanom Sankovićem posjetili su šumovitu Lisinu, koja je u imala značajnu ulogu u NOB-u. To potvrđuje i 8 spomen obilježja na području Lisine koje su podigle generacije prije nas cijeneći da je neka značajna mjesta, događaje i ljude potrebno obilježiti u želji da se ne zaborave i da se prenesu mlađim generacijama kao svjedočanstva o borbi za oslobođenje od talijanskog fašizma i njemačkog nacizma i u ovim našim krajevima.

Pred centralnim spomenikom u Lisini delegacija Podružnice Lovran položila je vijenac uz odavanje počasti poginulim borcima NOR-a kao i braniteljima Domovinskog rata. Uz podatke na spomeniku da je u šumi Lisina 1942. godine odjeknuo prvi hitac ustaničke puške, da su na ovom području imali svoje sjedište Operativni Štab NOV za Istru, Okružni i Kotarski komitet KPH i kotarski NOO kao i tajna partizanska bolnica „Ljubica“ dio prisutnih članova je upotpunio svoja saznanja kroz kraće izlaganje i iznijete podatke:

Operativni štab za Istru djelovao je oko godinu dana, tj. od 19. rujna 1943., kada je Glavni štab NOV i PO Hrvatske imenovao njegovo rukovodstvo, pa sve do 29. kolovoza, kada je formirana 43. istarska divizija, a Operativni štab preimenovan u Štab 43. divizije.

Delegacija Lovrana

Operativni štab za Istru bio je najviše vojno rukovodeće tijelo koje je nadgledalo jedinice NOV i PO Hrvatske na području Istre i Kastavštine. Nakon kapitulacije fašističke Kraljevine Italije Operativni štab za Istru je radio na organizaciji i popuni vojnih jedinica, usklađivanju njihovog djelovanja i uspostavi suradnje sa slovenskim jedinicama u Istri i Slovenskom primorju s ciljem da proširi vojno područje i osigura ga od njemačkih napada.

No Nijemcima je ovaj prostor bio strateški značajan i zato su jakim snagama 2. SS Oklopnog korpusa s oko 30.000 vojnika, 95 tenkova, 26 oklopnih lovaca ( panzerjäger), 40 jurišnih topova, 6 teških samohodnih topova htjele okupirati ovo područje. Njima su se suprotstavile jedinice NOV: 1. istarska brigada „Vladimir Gortan“, 2. istarska brigada, Sušačko –kastavski NOP odred, 1. Odred Učka, 2. Istarski NOP odred i Istarski odred (slovenski) s ukupno cca 10.000 mnogo slabije naoružanih i opremljenih jedinica. Neiskusne, tek ustrojene partizanske snage su u devetodnevnim borbama imale više od  2.000 poginulih. Njemačke su postrojbe ubile oko 500 i uhitile oko 1.200 civila. U logore su odveli više stotina ljudi te uništili više stotina kuća.

Razbijene su tek formirane brigade, partizanski odredi i komande mjesta te poremećen sustav narodne vlasti. To su bili nesumnjivo veliki poremećaji za narodnooslobodilački pokret i oružanu borbu. Narod je, poslije velikog oduševljenja stečenom slobodom i kapitulacijom fašističke Italije, njemačkom ofenzivom doživio pravi šok: došao je novi još suroviji okupator – njemačka soldateska koja nemilosrdno, obezvrjeđuje, tlači, ubija i uništava po cijeloj Istri. Ali želja sa slobodom i pripojenjem matici zemlji bila je jača od strašnih stradanja i razaranja. 4. listopada 1943. Operativni štab napušta Lupoglav i preko Semića i Brguca prelazi u Lisinu.

Nakon ovih tragičnih događaja trebalo je obnoviti NOO čiji su aktivisti i odbornici poginuli ili odvedeni u njemačke logore, obnoviti jedinice NOV i nastaviti još snažnijom oružanom borbom protiv okupatora.

Preseljenjem Operativnog štaba u predjel Lisina na Ćićariji stvoreni su daljnji uvjeti za njegovo osposobljavanje i rukovođenje borbenim jedinicama te što potpuniju kontrolu u Istri. Sukladno tome početkom 1944. osnovani su 1. i 2. istarski bataljun, a ubrzo nakon toga formirani su i 3. i 4. bataljun i 14. partizanska četa. Potrebe ratovanja zahtijevale su da se organiziraju dva udarna bataljuna, čime su potaknute ofenzivne akcije iz zasjede. Ubrzo Štab ponovno organizira brigadu “Vladimir Gortan” i dva odreda. U tom sastavu dočekana je neprijateljska ofenziva od 25. do 28. travnja 1944. godine. Iduća dva mjeseca bila su obilježena stalnim akcijama, pa se tako ukazala i potreba za ponovnim organiziranjem 2. brigade i 1. partizanskog odreda “Učka”, rasformiranih nakon njemačke ofenzive u listopadu 1943. godine.

Stalne aktivnosti i borbe uvjetovale su i određen broj ranjenika te je štab razvio sanitetsku službu ,organiziranu u tri sektora. Na području Lisine u Vodičkim grižama formirana je Sanitetska relejna stanica I/2 – partizanska bolnica „Ljubica“, koja će postati najveća i stalna partizanska bolnica u Istri i jedina koja će raditi i postojati do kraja rata.

Kraj spomen ploče Kinkela Zvanića

U izboru lokacije za izgradnju bolnice kao stabilne sanitetske ustanove logorskog tipa učestvovao je predsjednik SNOO Škrapne Ivan Kinkela Tončićev, Milan Šepić, Rudolf Mohorić Perkićev i Frane Kućel Šorkin. Oni će kasnije snabdijevati hranom i lijekovima partizansku bolnicu „Ljubicu“ i održavati je na stalnoj vezi. Oni će formirati i prvu grupu za prenošenje ranjenika s područja Lisine do VPSt.12 u Lužini.

Formiranje radne jedinice za izgradnju partizanske bolnice „Ljubica“ povjereno je zbog zaštite tajnosti Kotarskim organima NOP-a Lovran, a radnom jedinicom je rukovodio Anton Baričević iz Ičića, inače dotadašnji graditelj partizanske bolnice SRS I/1. Formirana radna jedinica sa područja Zvoneća najprije je sagradila baraku za vojno pozadinsku stanicu 11 na području Črešnjice- Lisina, a kasnije i baraku za potrebe Operativnog štaba za Istru. Nakon toga ista je radna jedinica postala jedinica za prenošenje ranjenika za Kastavštinu i Gorski kotar preko željezničke pruge i ceste Rijeka –Trst.

Ova se tajna partizanska bolnica kroz cijelo vrijeme njena postojanja oslanjala na sela Škrapnu i Zvoneću. Radovi na izgradnji baraka trajali su tijekom cijelog ožujka 1944. da bi bolnica „Ljubica“ bila u funkciji već do 11. travnja 1944. potpuno opremljena, a prve ranjenike je primila već 5. travnja 1944. nakon akcije Prve istarske brigade „Vladimir Gortan“ u Lupoglavu 5. travnja 1944. godine.

Također je 2. udarni bataljun Prve istarske partizanske brigade „Vladimir Gortan“ u sukobu s oko 200 njemačkih vojnika koji su nastupali prema Munama i Žejanama iste prisilio na povlačenje, ali je pri tome imao 6 mrtvih i 8 ranjenih koji su zbrinuti u bolnici „Ljubica“.

Kroz ovu bolnicu prošlo najmanje 300 do 400 ranjenika, no stvarni broj nije do danas utvrđen. Bolnica je imala 9 objekata (ambulantu, spavaonicu 1 i 2, kuhinju, baraku za izolaciju, jamu snježnicu, zemunicu za hranu i lijekove, zemunicu za ranjenike, bure za dezinfekciju).

Rukovoditelj SRS I/2 – Partizanske bolnice „Ljubica“ od njenog formiranja do prestanka njenog djelovanja u svibnju 1945. bio je Žigulić Ante, stručnjak medicinske struke iz sela Menderi na Poljanštini. Bio je osposobljen za pružanje hitne medicinske pomoći i medicinske trijaže, a na tu dužnost ga je postavio dr. Albin Šivic, šef saniteta Operativnog štaba za Istru.

U bolnici je kao bolničar radio i Demanuele Salvatore, Talijan iz Catanije koji je ranije bio bolničar i u talijanskoj vojsci.

Kao intendant, zadužen za cjelokupnu logistiku, u SRS I/2 bolnici „Ljubica“ radio je Berto Juričić, student sve do kolovoza 1944. godine kada je njega i još jednog borca iznenadila njemačka patrola u njegovoj kući u Poljanama i ubila ih. Kao pomoćno osoblje za pripremu hrane i pranje i održavanje higijene bilo je nekoliko žena s područja Krasa. Kuharica je bila Tina, a pralja Ana Ravnić Bačić iz Lupoglava. Julije Nakrst, brijač na Komandi mjesta Opatija bio je zadužen da povremeno dolazi u ST I/2 bolnicu „Ljubica“ da šiša i brije pacijente kao i osoblje.

Kraj spomenika Milić Jardasa

Najveću skupinu činilo je desetak boraca kurira, stražara i nositelja ranjenika. Stražarska služba je obavljana na samim prilazima bolnici, ali je vršeno i patroliranje i kontrola okolnog područja. Stražari su prenosili i ranjenike od mjesta „Popova voda“ do „Velike stijene“, dokle su ranjenike prenosili nositelji ranjenika iz okolnih sela koji nisu imali pristup bolnici. Stražari su bolnicu snabdijevali i vodom iz izdašnog izvora Vodice koji je bio udaljen od bolnice „Ljubice“ cca 450 metara. Isto tako su preuzimali sanitetski materijal, hranu i druga materijalna sredstva koja su na određena mjesta donosili povjerljivi aktivisti NOP-a iz Škrapne, Zvoneće, Kućela i drugih okolnih mjesta. Bolnica „Ljubica“ je za prijenos živežnih namirnica i drugih materijalnih potreba imala mulu, a za potrebe mlijeka za ranjenike držala je i jednu kozu što je bio svakako poseban slučaj u partizanskim teritorijalnim ustanovama. 25. travnja 1944. navečer Nijemci su započeli ofenzivu. Operativni štab za Istru se već 26. travnja našao u okruženju. U toku noći 27/28 travnja Operativni štab se uspio probiti u pravcu Klane na Gumance, nedaleko od centralne bolnice na Trsteniku. Prije odlaska Operativni štab je poduzeo mjere za zaštitu ranjenika u bolnici „Ljubica“. Pokretni bolesnici su prebačeni na druge terene ili sklanjani u spilje, a nepokretni ranjenici su sklonjeni u zemunice. Svi ranjenici su bili spašeni.

Delegacija UABA Liburnije Podružnice Matulji i Podružnice Lovran postavili su vijenac uz spomen- ploču na mjestu gdje su Nijemci ubili predsjednika SNOO Škrapne Kinkela Ivana (Zvanića) kao i uz spomen ploču na mjestu gdje je u borbi s Nijemcima poginuo Milić Jardas, Matijašev iz Marčelja. Milić je bio osnivač SKOJ-a za područje današnje Općine Viškovo. 1942. godine Talijani su ga uhitili i osudili na 20 godina robije. Nakon kapitulacije fašističke Italije priključuje se NOB-u. Na području Lisine upao je u njemačku zasjedu i boreći se poginuo 29.04.1944.

D. Š.