25. siječnja 2018.  Učenici  OŠ „Drago Gervais“-Brešca  zajedno sa svojom  profesoricom Nerom Malbaša obilježili su međunarodni Dan sjećanja na žrtve Holokausta. 27. siječnja 1945. godine, na dan kada je Crvena armija oslobodila logor smrti Auschwitz, a koji se obilježava i u Republici Hrvatskoj.

Učenici Ema Gomaz, Duje Pavičić, Ema Šustar i Jana Vranić  u prvom dijelu svoje prezentacije upoznali su ostale učenike   sa strašnim zločinima koji su počinjeni u Drugom svjetskom ratu. Istakli su da se od 1933. do 1945. godine  u nacističkoj Njemačkoj i njenim saveznicama dogodio  Holokaust, te da Holokaust dolazi od grčke riječi holókaustos što znači „žrtva paljenica” – „potpuno spaljen.”

Nacisti su progonili i ubijali sve Židove, čak i djecu.  Cilj im je bio potpuno istrijebiti židovski narod. U Drugom svjetskom ratu ubijeno je 6 milijuna Židova. Nad njima je izvršen genocid. Nijemci su Židove okrivljavali za nezaposlenost, siromaštvo kao i za poraz u Prvom svjetskom ratu. Naravno, sve optužbe bile su izmišljene. Međutim, rasistička politika prema Židovima utvrđena je donošenjem Nürnberškim zakonima, 15. rujna 1935. godine. Na temelju Nürnberških zakona Židovima su oduzeta građanska prava. Oduzeto im je državljanstvo, pravo glasa i posao u državnoj službi.  Ujedno su odvođeni u logore: Bergen-Belsen, Dachau,Treblinka, Majdanek, Sobibor, Chelmno, Belzec , Auschwitz i druge. Najzloglasniji od njih bio je logor Auschwitz  u Poljskoj. To je bio najveći logor smrti. Više od milijun ljudi ubijeno je plinom. Zatim su im tijela spaljena. U logoru su bili zatočeni Židovi i drugi  zarobljenici podijeljeni po raznim kategorijama, među kojima i politički zatvorenici.

Slijedom naslova knjige Olega Mandića: „Posljednji dječak iz Auschwitza“  učenici Ema Gomaz, Duje Pavičić, Ema Šustar i Jana Vranić   veoma su uspješno upoznali ostale učenike  s  jedanaestogodišnjim dječakom  Olegom koji je živio i  igrao se s drugim vršnjacima na Voloskom sve do 15. svibnja 1944.  Tog dana   Nijemci  ponovno pretresaju njihovu kuću  na Voloskom tražeći nona Antu i njegova sina Olega.  Ne mogavši ih naći jer su već ranije otišli u partizane, Nijemci  tog  dana  odvode malog Olega, njegovu mamu Nevenku  i baku, koju su zvali babuška, u zatvor Via Roma.

U potresnoj priči desetogodišnjeg dječaka  o tome što je proživio od  trenutka kada su ga nacističke šape ugrabile, do svih strahota kojima je svjedočio i koje je proživio kroz sedam mjeseci provedenih u logoru smrti   Auschwitz   učenici su saznali sljedeće:

Nakon Via Rome, Mandići: Olga, Nevenka i Oleg vlakom su odvedeni u Trst u zatvor Coroneo.  Smješteni su bili u ćeliji broj 24 na četvrtom katu. Tamo su proveli dva mjeseca, čekajući dan za danom, da poziv smrti prođe pored njihove ćelije.  Oleg je u nastavku ispričao:

„Svaki dan oko osam sati otvarali su ćeliju, bio je to znak za buđenje. Odlazili smo se oprati u zajedničko kupatilo i prazniti noćne posude. Poslije je bio doručak, neka vrsta loše kave ili čaja s malo šećera. Nakon doručka provodili smo vrijeme u ćeliji.

Od sredine kruha moja je majka oblikovala šahovske figure i tako smo igrali, neumorno, šah, damu i križić-kružić.“

10 srpnja 1944., kasno navečer, tamničari iz ćelije Coroneo preuzimaju Mandiće. Zajedno s drugim zatvorenicima ukrcani su u stočne vagone. U njima je bilo mjesta samo za sjedenje. Odredište puta bilo je nepoznato.

Oleg se prisjeća: „Bili smo jako žedni, ali nije bilo vode. Mnogi su obavljali nuždu,ali zbog nedostatka zraka nepodnošljiv smrad činio je stanje još težim.“

I kada su ponovo vojnici otvorili vrata vagona, Mandići su vidjeli da se nalaze u logoru.

Kada su sišli iz vagona u Auschwitzu Bikernau (ženski dio logora) na „rampi“ je počelo odvajanje. Muškarci s jedne, žene i majke s djecom s druge strane.
Nakon odvajanja odvedeni su pred „kupatilo“. Morali su skinuti odjeću. Pisar je upisivao imena, prezimena, datum rođenja, spol, državljanstvo i zemlju podrijetla. Vrijedne stvari (prstenje, naušnice, ogrlice)  također su se morale predati. Kada su dobili zakrpu s logorskim brojem, ušli su u „kupatilo“. Tamo su se oprali. Iza je slijedilo šišanje i dezinfekcija. Dobili su rabljenu odjeću i cipele.

Oleg je postao broj 189488, mama 82605, a babuška 82606. Pripadali su skupini političkih zatvorenika. Broj im je bio istetoviran na lijevoj podlaktici.

Dobivanjem broja odvedeni su u barake „blok 8“ u logorskom žargonu.  Unutar barake bili su ležajevi na tri kata sa zidanim blokovima i drvenim policama. Voda nije bila pitka, prijetila je opasnost za one koji je piju od tifusa i dizenterije.

Higijena je bila loša. Prali su se u odvojenoj baraci koja je po cijeloj dužini imala dugačko korito s određenim brojem slavina. Nisu prali zube, jer nije bilo četkica. Odjeća se prala malo i rijetko. Nužda se obavljala pod nadzorom.

Dan je u Auschwitzu Bikernau počinjao u tri ujutro. U pet minuta morali su se ustati, eventualno otići u zahod i praonicu. Nakon toga svrstali bi se u redove po pet ispred bloka. Iza  jutarnje prozivke dijelio se doručak -pola litre kave ili herbatke – čaja s pet grama šećera.  Za objed pola litre juhe s kupusom ili zeljem. Večera pola litre kave ili herbatke, ali bez šećera i komad crnog kruha od 350 grama. A s kruhom su se služile sitne kobasice od 20 i 30 grama margarina ili žlica marmelade ili 30 grama sira. Nije bilo ni posuda, ni vilica, ni žlica.

Nakon prozivke i doručka dan se u logoru nastavljao radom. Rad je bio obvezan i obavljao se svakodnevno. Nije slučajno da je omiljeni logorski slogan bio „Arbeit macht frei“- Rad oslobađa.

Zimi je dan završavao u 20 sati, a ljeti u 21 sat.

Osnova za sporazumijevanje bio je poljski jezik. S vlastima se moralo govoriti njemački. Postojao je i logorski žargon sastavljen od raznih drugih jezika u kojemu su prevladale riječi na poljskom, njemačkom i ruskom jeziku.

Kažnjavanje zatvorenika bilo je svakodnevno. Kažnjavali su se na razne načine. Radna kazna – značila je produženje radnog vremena i nakon isteka redovite satnice, radili su takoreći od jutra do noći. Sportska aktivnost – zatvorenik osuđen na ovu vrstu kazne morao je hodati, trčati, stajati na mjestu sve dok ne bi pao u nesvijest. Batine koje su bile raširene postale su gotovo navika. Zatvorenici su se batinali bilo kada i na bilo kojem mjestu. Vješanje je također bila jedna od kazni. Kazne su se obavljale pred postrojenim zatvorenicima. Kažnjavanje na konju također je bilo jedno od načina kazne. Zatvorenici bi skinuli hlače ili podigli haljine, a izvršitelj kazne ih je udarao bičem. Kažnjenik je morao brojati na njemačkom. Ako bi pogriješio brojanje, brojanje je počinjalo ispočetka.
Jednog jutra Oleg je trebao biti upućen u muški dio logora. Zašto? Razlog je bio sljedeći. U Birkenauu su mogla ostati djeca najviše do deset godina starosti. Da bi bio premješten iz jednog logora u drugi, Oleg je morao biti podvrgnut liječničkom pregledu. Kada je ušao u baraku u kojoj se nalazila ambulanta, bio je oznojen, tresao se.  Nakon izmjerene temperature, toplomjer je pokazao 37,5. Po propisima logora kao takav nije smio iz jednog logora u drugi, dok se ne budu utvrdili uzroci bolesti.

U bolnici je Oleg smješten u sobu blizanaca. Blizanci su bili predviđeni za liječničke pokuse. Odjel blizanaca vodio  je doktor Josef Mengele. On je bio opsjednut blizancima i kada su odlazili s odjela, nisu se nikada vraćali.

Da bi ostao što duže u bolnici, Oleg se dosjetio priča o sirovom krumpiru koji podiže temperaturu. Iako je krumpir bilo teško nabaviti, njemu je to uspjelo. Pojeo je krumpir i temperatura mu je skočila do 39 stupnjeva. Groznica je nestala nakon nekoliko dana. Međutim Oleg je dobio upalu pluća, uz to je dobio i ospice, zbog čega je bio prebačen na odjel zaraznih bolesti u drugu baraku.

Uz pomoć liječnice Poljakinje uspio je majci javiti gdje se nalazi. Tu je upoznao dječaka Ukrajinca Anatolija, kojeg su svi zvali Tolja.

„Sa mnom je bio jedan mali Ukrajinac. Ja sam onda imao 11 godina, on 7, možda 8. Sprijateljili smo se, ja sam njemu pričao o moru, prostranstvima morskim, plavim, a on meni o prostranstvima onih neizmjernih žitnih polja ukrajinskih. No on je bio bolestan, drhtao je i imao visoku temperaturu.  Po noći se znojio, ja sam mu pokušavao u granicama svojih mogućnosti pomagati, ali to se nastavilo iz dana u dan.

Jedne noćI  prestao se tresti. Ujutro sam pomislio, vidiš, dobro mu je, mirno spava, ne trese se više. Međutim kad sam bolje pogledao, on se nije imao prilike nikada više tresti. Tolja je završio u mom krevetu svoj život. To je bio jedan od najbolnijih doživljaja u mojih 8 mjeseci boravka u Auschwitzu.“

Kada je ozdravio od ospica, Oleg je vraćen u sobu blizanaca. Obolio je od dizenterije, ali je to krio. Uz pomoć majke koja ga je pronašla uspio je spriječiti otkrivanje dizenterije.  Olegova mama Nevenka se prijavila za rad kao medicinska sestra. Dobila je posao noćnog kontrolora i bolničarke u odjelu mentalnih bolesti.

Na kraju prosinca 1944. za božićni poklon moja mi je mama donijela cijelu glavicu češnjaka. „Kao vlasnik glavice češnjaka osjećao sam se bogatašem”,  prisjeća se Oleg.
Prvi dani 1945. donijeli su neke novosti. Nijemci su počeli odvoditi iz logora zdrave zatvorenike. Što se zbilja sa zatvorenicima događalo, ne znamo. U zoru 18. siječnja 1945. Nijemci su naredili da se svi moraju poredati pred baraku u red. Olegu je u tom trenutku bilo najvažnije pronaći majku i baku. Uspio ih je pronaći u metežu i panici. Zatvorenici su se spremali za marš. Među njima su trebali biti i Mandići. Međutim,  kako je baka bila fizički slaba, odlučili su ostati u logoru, pa što bude. Oleg se prisjeća: „Skoro je cijeli Bikernau sudjelovao u velikom maršu koji se, kako smo saznali nakon oslobođenja, pretvorio u „marš smrti“.“

Zatvorenici koji su ostali i Bikernauu bili su svjesni da se događa nešto strašno i da je trebalo sada biti još više na oprezu kako bi spasili živote. Nijemci su u zrak digli krematorije, zapalili logor F, točnije uništavali su tragove svojih zlodjela. Paljba topova koja se čula svakog dana sve jače, zorno je dokazivala da je Crvena armija već na pragu logora Birkenau.

Na prijelazu između 26. i 27. siječnja 1945. Olega je probudio žamor zatvorenika. „Nasred naše barake stajao je vojnik Crvene armije. Polumrak. Žene su ga okružile, grlile, ljubile, tapšale po ramenima i svi su plakali. Sišao sam s kreveta. Htio sam ga dodirnuti i ja. Nisam se nikada više uspio sjetiti njegova lica, ali je u uspomenama utisnut lik vojnika koji mi je opet upalio svjetlo života i kojeg nikada neću zaboraviti.“

Nekoliko dana nakon oslobađanja Olegova majka ja zamolila da se u Jugoslaviju u Titov Glavni štab, dojavi, da je porodica doktora Mandić živa i da se nalazi u Auschwitzu. Majčina obavijest je stigla na odredište.

Obitelj Mandić nikada nije saznala tko je bio glasnik. Oleg kaže: „Moram priznati da to što ne mogu zahvaliti onome tko nam je tako velikodušno pomogao, obavivši bitnu akciju za naš spas, tu brigu nosim trajno u sebi.“

Petnaest dana nakon oslobođenja u baraku gdje su bili Mandići, ušao je zapovjednik logora u društvu dvaju visokih časnika. Jedan od njih bio je brigadir Fedosenko koji je imao zaduženje da ih pronađe.

Iz Moskve je dobio kablogram (poruka koja se prenosi podmorskim telegrafskim kabelom) „Pronaći u Auschwitzu porodicu Mandić Olge sa snahom i kćerkom (ta kćerka je trebao biti Oleg). Obavijestiti ih da su njihovi u Jugoslaviji, živi i da su dobro, te ih prvom prilikom preseliti ih u Moskvu.“ U potpisu je bio Nikolaj Aleksandrovič Bulganin, general armijskog korpusa.

Zbog oštre zime zračni promet je bio nemoguć. Mandići su trebali ostati u logorskoj baraci do poboljšanja vremena. Nakon desetak dana zapovjednik je došao i rekao: „Polazimo za Krakow.“ Babuška, majka i Oleg ostali su kao gosti časnika Crvene armije u Krakowu oko mjesec dana. Nakon toga stigli su u Moskvu. Smješteni su u dači, gdje se nalazilo vojno diplomatsko predstavništvo Jugoslavije. U Opatiju su se vratili u svibnju 1945. godine.

U logoru Auschwitzu je završio kao dječak od jedanaest godina i to kao politički zatvorenik. Kao i svi ostali, ni on ni njegova obitelj nisu bili pošteđeni oskudice i patnje. Kada su se iza Olega zatvorila vrata  Auschwitza Oleg je postao „Posljednji dječak iz Auschwitza“.
I na kraju da završimo s rečenicama Olega Mandića: „Imao sam vrlo sretan život. I sve zahvaljujući Auschwitzu. Imao sam 13 ili 14 godina, kada sam shvatio da se sve ono ružno što mi se moglo dogoditi u životu, već bilo dogodilo. Prema tome, ništa me više nije moglo rastužiti.“

O Olegu je 2014. snimljen i film „Povratak posljednjeg“. Sada, sedam desetljeća kasnije, vraća se Oleg na mjesto masovnog zločina počinjenog kako nad njim, tako i nad ljudskošću. Trenutak oslobođenja njega, njegove majke i bake, zabilježila je ruska snimateljska ekipa filmskih novosti prilikom oslobođenja Auschwitza od strane ruske vojske.

Nazočni predstavnici UABA Liburnije čestitali su učenicima i profesorici  Neri Malbaši na kvalitetnoj prezentaciji  i realiziranom  programu obilježavanja  Dana sjećanja na Holokaust.

Istakli su da je potrebno prenositi ovakva svjedočanstva  o holokaustu i genocidu temeljenih na ideologiji nacističke Njemačke po kojima su postojale rase i skupne  koje je trebalo u cijelosti uništiti kao  Židove,  Rome, ali i sve one koji su pružali otpor nacističkom režimu.

Unatoč ogromnih patnji i ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu, na žalost i brojni lokalni ratovi izbijali su i nakon tog rata. Razaranja, patnje, velika stradanja civila a među njima i djece,  traju i danas.
I zato nam i ovi primjeri iz prošlosti trebaju poslužiti kao opomena i iskustvo da gradimo svoju budućnost u toleranciji i ljubavi, a ne netrpeljivosti i mržnji. Uz poruku Ne ponovilo se više nikada.

D.Š.

Prilog: prezentacija